OŠTRI REZOVI

Na koga misli Crkva kada kaže da ne misli ni na koga i na sve istodobno

Zagreb, 260518. Dvorana Drazena Petrovica.
XVIII. Opci izvjestajni sabor Hrvatske demokratske zajednice.
Na fotografiji: Andrej Plenkovic, Predsjednik Vlade Republike Hrvatske.
Foto: Goran Mehkek / CROPIX
Goran Mehkek / CROPIX

Andrej Plenković

“Čovjek je pozvan živjeti po vlastitoj savjesti, a to posebno vrijedi za političare”, rečeno je tijekom nedavne zgode kada je Plenković pretvaran u Lucifera

Kolegi iz crne kronike na ulici je prišao nepoznati muškarac i pitao ga kako su mu djeca. Da, naravno da je trenutak za zabrinutost kada se netko nepoznat najednom krene brinuti o tebi. Tada to uvijek znači prijetnju, upozorava na oprez i nagovara na promjenu ponašanja. Banalne prijetnje se izgovaraju direktno, one ozbiljne se izriču prijetvorno, kao izraz brige.

“Kad govorimo o izjavi, nismo ni na koga konkretno mislili i mislili smo na sve zajedno, na tu problematiku u društvu”, rekli su na konferenciji. Da nije bila konferencija, čovjek bi pomislio da netko smušen govori jer ne govori nikome i govori svima. Pa, dajte odlučite! “I premijer Plenković ima što pročitati u toj izjavi i naći poruku za sebe, ali ne želim da se shvati da je ovo pisano protiv njega i da se shvati kao da je najveći problem hrvatskog društva premijer Plenković”, kazao je biskup Hranić nekidan predstavljajući sadržaj najnovije izjave Komisije Iustitia et pax Hrvatske biskupske konferencije “Savjest - čuvar čovjekova dostojanstva i slobode”. Neznano je kako premijer Plenković tumači rečenice u kojima ga se spominje s govornice i pritom kaže da se ne misli na njega, ali bi svaka prosječna osoba, a ovaj premijer djeluje kao tip koji je ipak bolji od toga, jasno shvatila da se poruka odnosi na njega. U svakom bi slučaju shvatila ekipa radi koje je poruka objavljena, vjernici. Oni jako vjeruju što im se govori u crkvi.

“Savjest je ono u čovjeku gdje on oblikuje sebe u moralnom, vrijednosnom, svjetonazorskom identitetu. Dirnuti u to je dirnuti u samu osobu. Biti moralan znači djelovati u skladu s vlastitim uvjerenjem. Nemoralan je onaj tko jedno misli, a drugo radi. Svaki čovjek ima pravo slijediti svoju savjest”, kazao je Vladimir Dugalić. U stvari je pozivajući se na slobodu savjesti umatao ljutnju i nezadovoljstvo Crkve jer su zastupnici, prvenstveno HDZ-ovi, nedavno u Saboru prihvatili Istanbulsku konvenciju. Glasali su onako kako ih je uvjerio premijer Plenković. Istodobno ih je uvrijedio, onako, dosta žestoko, prozvavši ih nemoralnim bićima bez savjesti, ubacio je neugodan crv sumnje u njihova uvjerenja i u ideju da su vrijedni kao osobe. Nisu, to im je rekao.

Svatko tko je glasao za Istanbulsku konvenciju, a u sebi je izmišljao alibi za sebe, jer je htio glasati drukčije, odbiti je, u stvari je ništarija, hulja, ljigavac i ljudsko smeće. Ili nešto u tom rangu prodavača vlastite savjesti, izdajice samog sebe. Jer da nije, glasao bi po vlastitoj savjesti, ne bi digao ruku za Istanbulsku konvenciju. To mu je poručila Crkva, nezadovoljna što je Istanbulska konvencija prihvaćena u Saboru. Ah, da. Crkva ne koristi takve izraze. Ona udara u emocije, zna da je to vješto i bolno, da je izopćiti nekoga iz ljudskog društva dovoljno grozno jer ako te Crkva izbaci iz svog svijeta, onda mora da si nakaza, nalik onom tipu što je zvonio po Notre Dameu. Takve nitko ne želi u svom društvu. Tako su opisali zastupnike.

“Čovjek je pozvan živjeti po vlastitoj savjesti, a to posebno vrijedi za političare. Nitko im ne smije oduzeti da glasuju po savjesti. Sloboda savjesti ima prednost pred stranačkom stegom”, rečeno je tom zgodom kada je Plenković pretvaran u Lucifera. “U društvu kao da su na djelu elementi totalitarnog sustava gdje politička stranka kaže svoje i svi se tako trebaju ponašati”, izgovorio je nadbiskup đakovačko-osječki Đuro Hranić i dodao: “Osjetili smo kako se u posljednje vrijeme u javnosti sve više dira u pitanje savjesti i slobode savjesti. Očekivala se nesloboda savjesti pri zauzimanju stavova i glasovanju”.

“Imali smo raspravu o Istanbulskoj konvenciji i vidjeli smo izjave koje su osporavale pravo na glasovanje po savjesti. Negira se pravo na organiziranje referenduma. Ubrzo će u raspravu ući zakon o pobačaju. Pravo na priziv savjesti je zadnja crta obrane demokracije”, izgovoreno je na konferenciji za novinare i neskriveno su se postavili ciljevi Crkve.

Naravno da nisu rekli da njihovi interesi nisu interesi suvremenih ljudi, da nije u pitanju pravo na referendum nego pravo na slobodu čovjeka, da pobačaj nije puki vic, nego teška trauma na koju se žena odluči jer ne može drugačije, da je riječ tek o potencijalu za život, a ne životu, da je priziv savjesti, kada ga već spominju, izgovor za manipulaciju i pakosnu igru tuđim, stvarnim životom, jer oni imaju svoj plan.

Onaj koji je maestralno opisan: “Dopustit ćemo im i da zgriješe jer su slabi i nemoćni, a oni će nas voljeti kao djeca zato što ćemo im dopustiti da i zgriješe. Reći ćemo im da će im svaki grijeh biti oprošten ako ga počine s našim dopuštenjem, a da im dopuštamo i da zgriješe zato što ih volimo, i da ćemo kaznu za te njihove grijehe, ako treba, preuzeti na sebe. I preuzet ćemo, a oni će nas obožavati kao svoje dobrotvore koji uzimaju pred Bogom na sebe njihove grijehe. Oni neće imati nikakvih tajni pred nama.” Da, kada čovjeku netko priđe na ulici iskazujući brigu za njega, jedino je ispravno brinuti se. I odmaknuti ga što dalje. Makar izgledao kao sam svetac.

Izdvajamo