Jedna od poznatijih izjava čuvenog američkog korporativnog gurua Jacka Welcha jest ona o tome kako je ključna razlika između dobrih i loših menadžera u tome da su prvi dobri u smišljanju rješenja, a drugi u smišljanju isprika. S obzirom na njegovu zavidnu karijeru u biznis sektoru, treba vjerovati da je i hrvatski ministar obrane Damir Krstičević došao u dodir s tim zrncem mudrosti, no čini se, nažalost, da je efekt tog susreta bio poprilično slab.
Da tomu nije tako, hrvatska javnost možda bi proteklih tjedana bila pošteđena ministrove grozničave kampanje pokušaja da javnost uvjeri kako za propast posla nabave eskadrile borbenih zrakoplova od Izraela, zapravo, nitko nije kriv. U trokutu zainteresiranih strana - Hrvatske kao kupca, Izraela kao prodavatelja i SAD-a kao vlasnika tehnologije koja se prodaje - svi su postupali maksimalno profesionalno, odgovorno i saveznički, ali posao je zbog neke neodređene, više sile naprosto propao. Jasno je i koji razlozi stoje iza tog neuvjerljivog diskursa.
Tvrdnja da je Hrvatska napravila neke propuste u procesu nabave bilo bi de facto ministrovo priznanje krivnje koje vuče i političke sankcije. Okrivljavanje Izraela, pak, narušilo bi odnose s tom državom koje je aktualna hrvatska vojna administracija već ranije, i iz ne baš jasnih razloga, definirala kao strateške, a opet i otvorila pitanja o nepostojanju adekvatnih mehanizama osiguranja od neuspjeha ponuđača u cijelom procesu nabave. Na koncu, jedina preostala opcija - da je SAD kao svojevrsni diabolus ex machina u fotofinišu minirao već dogovoreni posao - neizreciva je zbog teških posljedica koje bi ona imala na odnose s ključnim i najvažnijim državnim saveznikom.
U takvoj situaciji ministar obrane posvetio se dokazivanju nedokazivoga, služeći se pritom baražnom vatrom iz svih dostupnih komunikacijskih oružja, od banalizacije podsjećanjem na neuspjehe svojih prethodnika, preko patetike pozivanja na vlastite zasluge iz Domovinskog rata do otvorenog laganja kroz tvrdnje da famozni “non-paper” s američkim upozorenjima na probleme u nabavi aviona - ne postoji. U političkoj borbi - a ministar se trenutno bori za politički opstanak - oružja se ne biraju, no ipak je važno primijetiti kako je veći dio svega što je Krstičević izrekao posljednjih dana potpuno suvišno.
Kao prvo, nema nikakve sumnje da je on renomirani vojni zapovjednik s velikim zaslugama tijekom Domovinskog rata. Kao drugo, nema dileme ni kako je vrlo agilno i ambiciozno preuzeo poziciju ministra obrane. Kao treće, nema potrebe ni dokazivati kako odgovorno shvaća svoju funkciju i posao, posebno nakon prošlogodišnje zgode kad je nakon blagih kritika predsjednice zbog protupožarnih aktivnosti naprasno podnio ostavku.
Na koncu, ne treba sumnjati ni da je njegova iskrena namjera bilo ojačavanje hrvatskog ratnog zrakoplovstva. No, sve i da ove pretpostavke nisu točne, za zaključak o eventualnoj političkoj odgovornosti ministra obrane one su potpuno nebitne. Jedino važno pitanje na koje bi Damir Krstičević morao ponuditi odgovor je ono koje proizlazi iz neslužbene korespondencije koju je njegovo ministarstvo vodilo s američkim dužnosnicima i diplomatima. A u svim dosad objavljenim dijelovima te prepiske ponavlja se jedan te isti savjet - da Hrvatska konačni odabir pobjednika natječaja obavi nakon što svi ponuditelji F-16 aviona ishode famoznu dozvolu američkog Kongresa za izvoz vojne tehnologije (TPT).
Taj “savjet”, makar došao u formi neslužbenog dopisa, poprilično je logičan - najbolji mogući avion koji možete nabaviti jest onaj koji vam netko smije i može prodati. Pritom, te preporuke dodatno ojačava činjenica da je takav model pri nabavi američkih F-16 aviona uspješno primijenila Slovačka i da TPT dozvola za prodaju F-16 aviona nadograđenih izraelskom tehnologijom još dosad nikad u povijesti nije izdana.
Da je Hrvatska poslušala “savjete” koji su došli s američke strane, već u procesu evaluacije ponude saznalo bi se da Izraelci ponuđene avione ne mogu isporučiti, pa bi vrijeme bilo ušteđeno, nezanemariva količina novca i ugleda sačuvana, a javnost pošteđena gorkog razočaranja. Odlukom da ignoriraju takve posve utemeljene savjete najvećeg hrvatskog saveznika ministar obrane i njegovi suradnici preuzeli su odgovornost za ishod cijelog procesa. Zašto su to učinili - iz neznanja, uvjerenja da je ovaj način bolji ili tek iz nemara - trenutno je zapravo manje bitno.
Iako tomu često - naročito u Hrvatskoj - nije tako, izvršna politika može i treba funkcionirati kao vrlo mjerljiva disciplina. Ministri dobivaju zadatke i onda politički napreduju ili nazaduju na temelju uspješnosti u njihovu izvršavanju. Ministar obrane dobio je (ili si sam nametnuo) zadatak nabave nove eskadrile bojnih aviona. Ignorirajući relevantne savjete i već iskušanu proceduru, još se jače osobno politički identificirao s ishodom cijelog procesa.
Nabava je propala, pa se sad otvara pitanje ministrova napredovanja ili nazadovanja. Tu odluku u konačnici će donijeti premijer, no ministar Krstičević morao bi ustrajati na visokom standardu osobne političke odgovornosti koji je sam afirmirao. Vojničkim rječnikom rečeno, izgubio je bitku, a da bi ipak pobijedio u ratu, morao bi provjeriti ima li vrhovni zapovjednik još uvijek povjerenja u njegove sposobnosti. Treba li sumnjati da će general postupiti časno?