Nema u Hrvatskoj političkog komentatora koji u posljednjih deset dana nije upozorio kako je žurba kojom Andrej Plenković i HDZ jure na nove parlamentarne izbore pokušaj da blizkriegom sačuvaju vlast prije nego što uslijede katastrofalne posljedice pandemije Covida-19 i deseci i deseci novih nezaposlenih već ove jeseni. To je vidljivo iz aviona i prilično je razumljiva ovakva odluka vrha HDZ-a, koliko god pokazuje kako im je važnija stabilnost nego država, zbog čega sada stižu kritike i iz crkvenih redova, dugogodišnjeg duhovnog krila vladajućeg pokreta.
Ukratko, Plenković po svaku cijenu želi zadržati položaj premijera i zbog toga će napraviti što god je potrebno; organizirati izbore u ljetnim mjesecima, zvati da glasaju ljude koji su u samoizolaciji, liječnike koji vode borbu protiv korone, de facto, mobilizirati u HDZ, riješiti se Milana Bandića i HNS-a, koji su mu četiri godine čuvali leđa ili kao da je u njega ušao duh Vice Vukojevića, naricati nad Bleiburgom. Nema u tome ništa etično, ako se u kontekstu politike uopće može spominjati etika, a ipak - postoji jedan veliki razlog zbog kojeg Andrej Plenković ne djeluje onoliko grozno kao što objektivno jest.
Taj razlog zove se Davor Bernardić, predsjednik SDP-a i kandidat lijevog centra za idućeg premijera. U trenutku kada se hrvatski državljani nalaze pred odlukom koga žele da odlučuje o njihovim sudbinama, oportuno je upitati se kojim kvalitetama raspolaže šef opozicije? Onaj koji će možda već za tri ili četiri mjeseca voditi državu, odlučivati o plaćama i mirovinama, vanjskoj politici, kurikulumu ili strategiji poljoprivrede.
Bojimo se da će SDP-ovci imati jako velike probleme uvjeriti birače kako je gospodin Bernardić čovjek koji će riješiti njihove probleme.
Premda su mediji opravdano upozorili kako je naziv Restart koalicija u stvari kopija projekta koji vodi Hanza Media, kao i konzultanti iz McKinseyja, to je najmanji problem koalicije pod patronatom socijaldemokrata. Napokon, osnivanjem Restarta pokazali su politički instinkt jer su odustali od prvobitnog plana koaliranja smo sa HSS-om i HSU-om i odlučili se na puno širi pakt u koji su uključili GLAS, Snagu, popularnog župana Damira Bajsa, a neki pregovori još traju. No unutar SDP-a nema slične širokogrudnosti jer kada se radi o Bernardićevim oponentima kao što su Peđa Grbin ili Siniša Hajdaš-Dončić, njegovi trbuhozborci puštaju glasine da “tek treba vidjeti što će biti s njima”, iako je riječ o dvojcu koji ima priličan rejting među biračima ljevice.
I to je to. Sve što čini Davor Bernardić ne samo da pojačava dojam o njemu kao antitalentu za politiku (osim osobnog preživljavanja, odnosno sinekuriranja), nego je potvrda da glavna izborna strategija SDP-a mora biti pronalaženje načina kako amortizirati pogreške svog predvodnika. Poput one sramne uvrede kada je Gordana Jandrokovića nazvao rektalnim alpinistom ili najnovijeg napada na bjelovarskog gradonačelnika Darija Hrebaka optužbom da “kad god je u pitanju HDZ, u ovom slučaju Hrebak, tada je u pitanju i korupcija”. Hrebak mu nije ostao dužan i podsjetio je da je Bernardić dobio stipendiju od 260.000 kuna, što doista jest korupcija. Već ova dva primjera pokazuju u kojoj je mjeri Bernardić sklon samoranjavanju, samo što takvim postupcima ugrožava SDP-ove šanse. Nesretna okolnost je to da će, za razliku od europskih i predsjedničkih izbora kada je maknut u stranu kako ne bi smetao, u nadolazećoj izbornoj kampanji restartovci morati gurnuti Davora Bernardića u prvi plan.
Dogodi li se da SDP ipak pobijedi na izborima, to se neće dogoditi zahvaljujući Bernardiću, nego usprkos njemu.