PIŠE VLADO VURUŠIĆ

NAŠ NOVINAR BIO JE NA PREMIJERI SEDLAROVOG URATKA 'STO GODINA SRBIJANSKOG TERORA U HRVATSKOJ' Hrvate je Sedlar proglasio jadnicima vrijednima prezira

Festival domoljubnog filma, CROPIX

Dakle, na završnoj večeri Festivala domoljubnog filma u Zaprešiću, koji nosi ime Gordana Lederera, režisera ubijenog u ratu, pred punom mjesnom kino dvoranom premijerno je prikazan najnoviji pogromaško-propagandni uradak Jakova Sedlara "Sto godina srbijanskog terora u Hrvatskoj 1918-2018". I to u produkciji - sad ćete puknuti od smijeha - Tesla filma! Nakon filma osjećaš se jadno, mučno i poniženo, jer nas je Sedlar prikazao kao robove. I to čije - srpske!

Znate što je najapsurdnije kod naših novostvorenih nazovizaštitnika hrvatstva? Ne to što su uglavnom bivši članovi partije i partijskih foruma, oficiri JNA pokvarenih zuba, filmaši kojima su filmovi počinjali s pjesmom "U tunelu usred mraka sija zvijezda petokraka" i profesori marksizma i ONO i DSZ-a (ma i to, ali ne samo to), nego to što oni zapravo ne cijene, već omalovažavaju i preziru narod koji kak ti brane - hrvatski!

Stalno su s njim nezadovoljni (E, moj narode), plaše ga i prekrajaju mu povijest kako bi prelakirali svoje uvijek „uvlakačke“ biografije. Toliko mržnje i frustracija u sat vremena nađe se tek u sličnim „srbijanskim uratcima“ o Albancima i Hrvatima. Upravo je to sukus Sedlarova filma. Ako je tako kako kaže Sedlar, da smo srpski robovi, drugo nismo ni zaslužili.

Film u svojoj prvoj polovici ponavlja već sve one banalne, prežvakane i već viđene predvidljive stvari naših kvazizaštitnika o tome kako smo bili kmetovi Srba i Hrvata-komunista te kako smo to još uvijek. I to već sto godina, a kako nam poručuje Sedlar i scenarist Nenad Piskač "bit ćemo još" jer su "Srbi ponovno privilegirani element" te je sada pitanje hoćemo li uopće opstati do kraja 21 stoljeća. A postoji i Hrvatska peta kolona, kako poetski i druželjubivo kaže Sedlar, "jugoslavenskih gusaka, velikosrpskih i komunističkih zmija", a onda se pojavljuju njihove potjernice - poimenično, poput Ante Tomića, Jurice Pavičića, Tomislava Klauškog, Inoslava Beškera, Miljenka Jergovića, Ive Goldsteina, Hrvoja Klasića, Tvrtka Jakovine, Vesne Teršelič, Lade Tomičića, Borisa Pavelića (jedini put kada se to prezime koristi u negativnom kontekstu).

No, je li samim autorima filma ili ikome u uzbuđenom i razjarenom gledalištu palo na pamet zapitati se: a kakav smo mi to narod ako smo sto godina bili srpski robovi? Sto godina smo povijali rep i još to činimo! Zapravo, Sedlar je napravio pravu odu isto tako ubogom i otužnom velikosrpstvu, a Hrvate kao jadnike vrijedne prezira, kao narod niškoristi koji dopušta da ga netko sto i više godina tlači, pa i danas nakon što Srba praktički ni nema u Hrvatskoj.

No, rekao bih Jakovu Sedlaru da ako on misli da smo mi robovi Srba, ja bome nisam. Ne, nisam. Svojim strahom od ovo nešto Srba u Hrvatskoj i današnje, na isti sedlarovski način iskompleksirane Vučićeve Srbije, zapravo pokazuje koliko podcjenjuje i omalovažava Hrvate. Bolje ne bi ni Šešelj, jer Sedlar-Piskačev film zapravo potvrđuje sve one nebuloze i komplekse srpskih nacionalista o Hrvatima. I to je najtragičnije u tom sirotom uratku. Dobro kaže pjesma - E, moj narode!

U filmu, naravno, ima prešućivanja, falsifikata i interpretacija da bi se potkrijepila teza, poput one da su Srbi krivi za talijansku okupaciju dijelova hrvatskog teritorija 1918. i 1941., ali nekako ne doznajemo tko je vratio Hrvatima te iskonske teritorije. Pa, evo, dopunjavamo propust - hrvatski petokolonaši partizani su vratili ono što je Pavelić, borac za hrvatska prava, velikodušno predao Italiji. Recimo, u filmu doznajemo to da su Rimski ugovori prestali važiti u rujnu 1943., nakon kapitulacije Italije, ali ne znamo ni što su to Rimski ugovori, tko ih je i zašto potpisao. A potpisao ih je Ante Pavelić, u filmu prikazan kao velika hrvatina, koji je Dalmaciju (na zaboravimo, dao je i Međimurje Mađarima) i tamošnje Hrvate predao Italiji na milost i nemilost.

Ako mu ne smeta što je pokušao istrijebiti Srbe i Židove, kako mu ne smeta da je tako olako dao Hrvate iz Dalmacije Mussoliniju koji ih je pokušao potalijančiti na fašistički način?

Četnike se u filmu izjednačava s partizanima, ali zanemaruje da ustaše nisu nikada imali sukobe s četnicima. Ustaše su predstavljeni kao jedini borci za Hrvatsku, a zanemaruju se svi oni bestijalni zločini protiv Židova. A film je prikazan na 80. godišnjicu Kristalne noći. Nema spomena o njihovoj kolaboraciji s nacistima, rasnim zakonima, logorima i ostalim nepodopštinama. Nakon ovakvog zlogukog uratka ne preostaje ništa drugo nego da što prije bezeciraš svog Srbina ili domaćeg izdajnika Hrvata da se, kojim slučajem, već nekome nije obećao.

I za kraj - većina mlađe publike nakon filma otišla je u obližnji klub na dodatnu porciju srpskog terora - srpske cajke. Dali su si oduška prokletom srbijanskom teroru uz Cecu i Milu Kitića. I to slobodnom svojom voljom. Sedlar je pak prodavao u holu kina DVD-ove za koje nije izdavao račun, jer, složimo se, i umjetnik mora staviti koju deseticu u džep za koricu kruha s putrom i kavijarom.

Izdvajamo