Evo još jedne subote u godini koju dočekujemo s jeftinom dilemom hoće li maknuti nekog političara, u ovom slučaju premijera, hoće li to biti odmah, ili će proći još koji mjesec, hoće li sve biti popraćeno eksplozivnim govorancijama i bacanjem vaza ili će se koristiti jastuci i prigušivači, hoće li još jedan političar na najodgovornijoj funkciji biti brutalno odbačen tako da će mu se javni prostor ubuduće svesti samo na privatno oglašavanje na Twitteru ili Facebooku ili će egzekutori kod Plenkovića milostivo učiniti iznimku pa mu dati da se vrati na neku europsku plaću i da ga se previše ne poteže i ne dira.
I građane se uglavnom usmjerava prema tom cilju, kao nečemu što je još jedino preostalo riješiti pa da se sve u Hrvatskoj sklopi u najljepšu priču: jednostavno, gospodarstvo će procvasti, građanske slobode će se umnožiti, otvorit će se prilike svake vrste, zemlja će postati tolerantnija, u svijetu prodornija, bolja i poželjnija, možda čak i ljepša, isto kao kifla, ali s još malo sezama na vrhu.
Jedina prepreka zasad je Plenković, a sve ostale alternative spremno, pripremljeno i prije svega dobronamjerno čekaju da uskoče: od Milijana Brkića preko Bože Petrova i Vilibora Sinčića do Davora Bernardića. Zvuči fantastično. Ta uzgojena fiksacija na Plenkovića kao prvi i zadnji problem Hrvatske raspiruje se kao u nekom reality showu, čemu, mora se reći, sam Plenković i njegova družina obilno potpomažu danonoćnim iskakanjem pred svaku kameru, stvarajući na stotine prilika da ih se ulovi u jednoj krivoj riječi, jednom pogrešnom pogledu, nervoznoj gesti, nedosljednoj misli. Ukratko, kako na televiziji momentalno nema Big Brothera, završio je prije par tjedana, a “Tvoje lice zvuči poznato” u malo je dosadnijoj sezoni, nema ničeg komercijalnijeg za opću utjehu od prijenosa uživo političke likvidacije Andreja Plenkovića.
No dok se ljudi politikom i dalje zabavljaju kao s običnim realityjem, uživajući uvijek neumjereno u tome kako slabijega gnječe, služeći se svačim što im se nađe pri ruci, ono što zapravo rastvara društvo i unazađuje zemlju - poput zatucanosti, korupcije ili nerada - ostaje nezapaženo, nedotaknuto i neriješeno. Zarobljena u magli lažnih, namjerno potenciranih podjela Hrvatska obijesno troši ljude, i svi se tome vesele kao najljepšem narodnom veselju, a zapravo to nije stvarna politička ventilacija niti se svim tim brzim izmjenama čiste stare, ukorijenjene strukture koje se groze i same pomisli na bilo kakve promjene. Ne, one se na taj način neprestano spašavaju.
I sad dok se ruši Plenkovića, ne potiče se, a ni ne tolerira naročito, bilo kakav ozbiljniji razgovor o alternativi. Nema baš nikakve diskusije o tome kakvog premijera Hrvatska treba u eventualnu zamjenu za Plenkovića, čime bi se taj premijer ustvari trebao baviti, da li pretežno stvarima poput “Istanbulske” ili više problemima kao što je Agrokor. Bi li premijer 2018. godine više trebao strepiti nad vjerskim osjećajima i duhovnim uvjerenjima ili nad građanskim i ekonomskim slobodama? Koje bi to poteze, bitno drukčije od Plenkovića, poduzimale nove većine i novi premijeri: bi li možda hrabrije krenuli u reforme zdravstva, školstva, mirovina... ili imaju druge prioritete koje u ovom trenutku s nama ne bi željeli radosno podijeliti.
Dvije prevladavajuće ideološke manipulacije - prolajfovska i protuestablišmentska - jedna naslonjena na HDZ, a druga rastegnuta od Mosta do Živog zida i natrag, ne samo da se ne natječu nego se gotovo nadopunjuju kako bi prekrile što veći prostor. Kod nas i dalje nije na vlasti onaj tko je na vlasti - Hrvatskom se u stvarnosti upravlja preko većine koju čine ekstremisti i zaplotnjaci raznih vrsta i različitih kalibara, razmješteni praktično po svim političkim organizacijama.
Uspješan će biti onaj vođa koji to razbije i neće biti uspješan nijedan koji vjeruje da može mijenjati državu prije nego što promijeni ovu naopaku uvjetovanost političkih, bolje reći parapolitičkih odnosa.
Na tome zasad pada Plenković.
Politika je javni posao koji se obavlja u javnom interesu. U tom smislu nije previše logično, a ni društveno prihvatljivo da si zamjenik predsjednika najveće stranke i k tome još potpredsjednik Sabora, a da se u javnosti javljaš u onoj mjeri i na onaj način kako bi to bio posao činiti ravnatelju neke tajne službe, šefu policijske ispostave, glavnom državnom inspektoru, vojnom atašeu ili pregovaraču u talačkim krizama.
Neodrživo je da Hrvatska nonstop živi u napetosti, ali ne od toga hoće li se ubrzati gospodarski rast, unaprijediti obrazovanje, hoće li država pojeftiniti, a javne usluge napredovati, hoće li se olakšati poslovanje i slično, nego kako se osjeća Milijan Brkić i je li ovaj tjedan slabiji ili jači, spremniji ili povučeniji i je li se nadstranački i nadpolitički stroj čiji je on kotač okrenuo na ovu ili onu stranu.
Krivnja je prije svega na arhitektima briselskog HDZ-a što nisu ni predvidjeli niti pokušali prevenirati to da se i nakon protoka ozbiljnog vremena na vlasti i dalje ne mjeri Plenkovićev utjecaj koliko se mjeri Brkićev: što Brkić misli o ovoj ili onoj izjavi premijera i predsjednika HDZ-a, slaže li se ili ne slaže, hoće li ga ili neće podržati i koje su mu konačne namjere. Brkić u toj ulozi uživa i iz nje crpi glavninu moći, on ni u jednom trenutku, čak ni onda kad je bilo najdramatičnije za Vladu, ne odbacuje kategorično ni Plenkovićevu odgovornost niti mogućnost ozbiljnijih oponiranja i novih procesa u HDZ-u.
On hrani i njeguje razne spekulacije o tome tko su sve njegovi ljudi. Tko su sve tobože Brkićevi igrači prebrojava se kao da je to nekakav privilegij. A onda mnogi od tako obilježenih hodaju okolo i govore: “Uh, pa mi baš i nismo brkićevci, nekad smo mu bili bliži, ali sad smo se skroz osamostalili”.
Mnogima je čak prihvatljivije da ih se zove Karamarkovim ljudima ili da se vjeruje i analizira kako su u stalnom kontaktu s Karamarkom nego s Brkićem. Ukratko, sve su oči stalno uprte u Plenkovićeva zamjenika iako se ne može reći da je on osobno naročito angažiran na rješavanju ijednog od problema koji stoje na putu razvoju Hrvatske.
Svejedno, i među onima kojima je on inače neprihvatljiv dosta ih je koji potiho navijaju da on što prije dotuče Plenkovića jer, kao, eto, to će biti nešto efektno i zanimljivo, svakako daleko interesantnije od Plenkovićeva birokratskog govora. No kako se rasplet možda i bliži, ako operaciji “ukloni Plenkovića” nešto neočekivano ne stane na put, kako je dakle taj trenutak sve izvjesniji, krajnji je čas da saznamo: tko je, što zna, kako radi, što smjera i koliko je ustvari uspješan Milijan Brkić.
Vrijeme je da, nakon toliko godina, saznamo istinu. Drugi čovjek HDZ-a, ili prvi, ako je taj mit ispravan, trebao bi slijedom toga - ili napokon preuzeti stranku ili bi netko stranku trebao preuzeti od njega. Ništa strašno ni nepremostivo za Hrvatsku ako Brkić odluči unaprijediti svoju ambiciju i naglo pokaže za njega ipak neočekivanu političku hrabrost (što ga recimo silno razlikuje od Hasanbegovića) i isturi napokon sebe, a ne nekog “brkićevca” u prvi plan. Ako je točno da Brkić kontrolira HDZ, ako HDZ zaista diše pretežno kao Brkić, ako Brkić drži ključeve većine, zašto onda Brkić ne bi bio premijer?
Stranka koja ne želi u rasulu i međusobnim podmetanjima dočekati izbore nakon kojih će morati raditi nesnosne kompromise živim zidovima i mostovima, morala bi što prije svom vojniku Brkiću reći: izađi i bori se. Ili nas pusti na miru.