Oh, jadni. Stvarno se treba brinuti zbog Srba. Jadranka Joksimović, njihova ministrica za europske integracije napravila je mali incident na sastanku Procesa suradnje u jugoistočnoj Europi. Incident je malen jer, realno, što god ona napravila, to ne može imati nikakvog utjecaja ni na što.
Na sastanku se razgovaralo o proširenju Europske unije, sigurnosti, perspektivi za mlade i digitalnoj preobrazbi društva. Što je ministrica napravila? Otjerala je hrvatske novinare, pokazala da sa sobom dovlači svoje i da im cenzurira izjave. Odlična poruka svima koji su na sastanku govoreći o proširenju mislili u proširenje uključiti i Srbiju. Sa Srbijom koju predstavlja stav ministrice Joksimović, EU mora da je oduševljena dolaskom novog člana koji će ovako rješavati probleme.
- Izjava? Ja određujem kome ću dati izjavu! - odbrusila je Joksimović. Nekako je preslobodno interpretirala shvaćanje slobode izbora. I dosta je čudno shvatila doseg slobode medija. Jednostavno, žena nije shvatila da nije na privatnom putovanju, nego da predstavlja svoju državu. Ili je, jadni Srbi, baš to stalno imala na pameti pa uvela embargo hrvatskim novinarima.
Nezgodno po nju i njenu državu, napravila je to javno tako da svi koji su došli raspravljati o pitanjima sigurnosti u EU, i pritom čuti tuđe stavove, mogu znati što ta neka Srbija koju predstavlja ministrica Joksimović misli o Hrvatima. Ili, da ne širim paranoju, o hrvatskim novinarima. Oni izgledaju prilično pristojno. Obični su ljudi, čak se samostalno snalaze u svijetu, uredno dočekuju i ispraćuju razne ministre u nizu. Traju duže od njih, znaju postaviti pitanje. Rijetko kada izazivaju skandale, a ako je nekome frka zbog novinarskih pitanja, onda to nije zbog neukusa.
Uglavnom su takvi. Više ili manje pametni, ali oni koji prate diplomatske sastanke na vrhu, najčešće su novinari koji znaju kako komunicirati. Njih je ministrica otjerala, otvoreno pokazala neprijateljstvo, a da nije čula ni jedno pitanje. Ali je čula i prepoznala da govore hrvatski. To nije dobra poruka u kontekstu sigurnosti.
Mladi EU će se morati uvjeravati pri svakom susretu s mladim Srbima da je ponašanje ministrice ipak ponašanje jedne osobe i da je njena reakcija namijenjena Hrvatima, njih je otjerala. Da, vjerojatno će svi koji se bave digitalnom preobrazbom, a i to je tema skupa, reći za ministricu da je u njenom slučaju svaka preobrazba dobrodošla jer, kvragu, kako se svađati s Hrvatima, ako nisi digitalno spreman? Teško, kao da nisi na istom planetu, ma koliko on bio ravan.
Nije, naravno, ekskluzivitet Srbije imati nekoga tko pukne kada ne treba. Imamo ih mi skoro pola Sabora, na političkoj sceni i ne predstavljaju ridikule, nego ljude koji imaju utjecaja i na birače i na klimu u zemlji. Štos je da takve ipak ne šalješ van, u inozemstvo, kako bi tamo očekivano krivo reagirali i izazivali svađe i sukobe. Jednostavno zato što druga strana, a u ovom smo slučaju to mi, građani Hrvatske, nećemo naći opravdanje i razumijevanje. Ne, ne znači da će se itko ponašati kao oni, ali je teško razumjeti ispad ministrice koja se ponaša kao na audiciji za neki Big Brother show. I kao da je saznala da su je odbili. Jer se ponaša suviše prostački.
Provokacija je najjeftiniji model politike. Pokazao nam je to i Aleksandar Vulin. - Da li ću doći u Mlaku, u obnovljenu srpsku crkvu, tamo gdje se nalaze Srbi, tamo gdje se nalaze potomci žrtava Jasenovca, odlučit ću ja i o tome može odlučiti vrhovni komandant Vojske Srbije, Aleksandar Vučić, a nikako o tome ne mogu odlučiti hrvatski ministri - izjavio je Vulin neki dan za Tanjug. Reagirao je na odluku Hrvatske da ga proglasi nepoželjnim.
Štos je u tome što srpski ministar obrane nikada nije propustio ponašati se kao odgajatelj Hrvatske, propagator sukoba s Hrvatskom, pri čemu su mu Srbi, danas i u prošlosti, uvijek bili sredstvo sukoba, a nikada razlog. Tražio je trajne i stalne isprike Hrvatske, postavljao uvjete kako i što bi Hrvatska trebala učiniti s pojmom ustaštva, kako se ponašati prema Stepincu, a između ostalog je tvrdio kako se Srbima dogodila Oluja jer su šutjeli o Jasenovcu. Čovjek je incidentne prirode. Uopće mu nije bila namjera doći u Jasenovac i odati počast ubijenima. Želi da se govori o njemu, a ne o onima radi kojih se održava komemoracija. A mrtvima uzimati značaj kako bi bio na naslovnici posebna je razina nesretnog ega.
Prijeti, jer spominjati nekog vrhovnog zapovjednika u komunikaciji s drugom državom nije drugo nego prijetnja. Da, postoje ljudi koji se koriste za izazivanje sukoba. Zovu se provokatori. Ili slično. I budu najglasniji kako bi druge naveli u frku. Jer je to najjednostavnije. Naravno. Za ostalo bi trebalo biti čovjek. Onda bi mu i Srbi bili zahvalni. Nama, nažalost, ostaje pokušati jednom doći do toga da komemoracija ubijenima u Jasenovcu budu uistinu odavanje počasti ubijenima. Ne prilika za jeftino, birtaško ustaštvo sa zastavom i pokličem ubojica iz Drugog svjetskog rata, nego trenutak kada ćemo se ispričati ubijenima što im nitko nije mogao pomoći kada su ih zločinci ubijali.