Gordan Jandroković, glavni tajnik HDZ-a, učinio je ono što bi se očekivalo od predsjednika stranke i premijera Andreja Plenkovića. Osjetio je da se atmosfera u HDZ-u zbog nervoze i pritiska Plenkovićevih protukanidata na unutarstranačkim izborima prilično usijala, da se prelijeva preko medija u javnost i ozbiljno prijeti da stranka u idućem istraživanju javnog mnijenja poveća zaostatak za SDP-om, te je reagirao i poslao nekoliko poruka čija je svrha pogoditi dva cilja: pokazati da u HDZ-u nije (još uvijek) nastupila anarhija, i da stranka nije izgubila ideološki predznak.
Za postizanje prvog cilja objavio je datum izbora navodeći da će se održati oko 17. travnja, a u svrhu drugog jasno se odredio u smislu podrške Plenkoviću (što je posebno važno nakon što mu je Karlo Ressler okrenuo leđa), te definirao HDZ kao stranku desnog centra u kojoj “mora biti mjesta za desne liberale i desne konzervativce”.
Njegova izjava zasigurno će biti okosnica Plenkovićeva programa s kojim će od članova stranke zatražiti povjerenje za još jedan mandat u kojemu bi vodio HDZ. Valja očekivati da će se, baš kao što je to bilo i u vrijeme kada je osvojio čelnu poziciju u HDZ-u, a potom i vlast, Plenković predstaviti kao jamac stabilnosti, dok će ideološki HDZ definirati kao stranku desnog centra demokršćanske orijentacije.
A baš su ideologija, kao i odnos prema korupciji i nepotizmu, teme na kojima se HDZ kroz unutarstranačke izbore koji su pred njima mora jasno odrediti ako na jesen ne želi zabilježiti još jedan poraz na izborima. Plenković za sada nema ozbiljne protukandidate i pred HDZ-om je najvažnije pitanje kako će voditi stranku u novome mandatu. Moglo bi se pokazati da desne struje u HDZ-u nisu toliko snažne koliko su glasne, a dobije li Plenković novi mandat, više neće biti dvojbe da glavni izvor nestabilnosti u vladajućoj stranci nije ideološka podjela, već njegovo vrludanje u vođenju stranke, posebno izboru kadrova.
Plenković koji je svjetonazorski prihvatljiv većini građana i u čije poštenje nitko nije sumnjao kada je preuzimao vlast kontinuirano je povlačio poteze kojima je obje premise iz političkog starta u Vladi doveo u pitanje. U Vladu je uveo ministarsku svitu koja se nije dokazala sposobnošću, a iza sebe je vukla repove i teško može dokazati pošteno (neki i zakonito) stekla imetak. Unatoč brojnim aferama, Plenković ih je branio do zadnjeg daha.
Drugi je problem što je Plenkoviću osobni odnos pri izboru kadrova ispred svih drugih kriterija. To se najbolje vidjelo na HDZ-ovoj listi kandidata za zastupnike u Europskom parlamentu. Ulazna mjesta je popunio poslušnicima bez poltiičkog kapitala (s iznimkom Dubravke Šuice opterećene podrijetlom bogatstva). Za nositelja liste stavio je posinka Vladimira Šeksa, mladog Karla Resslera koji u HDZ-u nije značio ništa. Resslerova referenca je što je od 2013. do 2016. bio Plenkovićev asistent dok je ovaj bio zastupnik u Europskom parlamentu. Mladića je doveo u Vladu, a onda ga stavio na čelo liste za EP.
Plenkovića nije bilo briga kako se na to gleda u HDZ-u, kao ni za Resslerove radikalne stavove i ideološki predznak koji je s njime dao HDZ-ovoj listi. Na dan izborne šutnje Ressler je sudjelovao u Hodu za život i zalagao se za zabranu pobačaja. Plenkoviću ideologija nije bitna, ali drugima jest. Ressler je uskratom podrške Plenkoviću na izborima u stranci pokazao da mu je ideologija važnija čak i od poliltičkog stvoritelja.