Postavio bih visoku ogradu s bodljikavom žicom tamo gdje je to moguće, a u planinskim dijelovima bih intenzivirao broj pripadnika naših oružanih snaga, na svakom centimetru granice bih uspostavio nadzor dronovima i termalnim kamerama tako da ni ilegalni zec ne može prijeći granicu.
S obzirom na to da ilegalci niti najmanje ne poštuju imigracijske zakone zemalja u koje dolaze, pa tako ni hrvatske zakone, u drugom redu, iza žice i granične policije postavio bih dobro opskrbljena mitraljeska gnijezda i najelitnije vodove vojske, čisto iz razloga da ilegalci vide ozbiljnost i da shvate da Hrvati nisu papci poput Šveđana, te da smo spremni braniti sigurnost naših domova, gradova, žena, majki i sestara.
Martin Pauk, splitski vijećnik stranke Neovisni za Hrvatsku, neki je dan iznio svojevrsni manifest, definirajući problem i predloživši rješenje. Iako, nije to pravo rješenje jer nemamo taj problem. Čovjek se brine o sigurnosti naših domova, gradova, žena, majki i sestara. Nudi rješenje, držati izbjeglice što dalje od Hrvatske.
Za one koji bi ipak pokušali ući, priredio bi im doček iz mitraljeskog gnijezda. Mitraljesko gnijezdo hrvatskog vojnika ima, kao što sam naziv kaže, mitraljez. Ovisno o modelu, automatska puška i mitraljez mogu ispucati od 100 do 600 metaka u minuti, što ovisi o modelu i raspoloženju hrvatskog mitraljesca. Metak iz automatske puške probija zid kuće, dakle, nema skrivanja.
Ima li taj hrvatski vojnik u ksenofobnom mitraljeskom gnijezdu mozak poput Martina Pauka, ispucat će sve što mu je na raspolaganju kako bi bio što efikasniji. Bude li sreće u pucanju, uspješnost od deset posto značit će da će ubiti od 10 do 60 ljudi, migranata, izbjeglica. U minuti. Vjerojatno bi po migrantima trebalo pucati ako ne stanu kada na njih vikne koji hrvatski vojnik pa počnu bježati. Tada su vjerojatno opasni za naše domove.
Mogu, recimo, svaka dva tjedna ubiti jednu ženu. Mogu, iz sadizma, zlostavljati žene, njih, recimo trideset tisuća. Jer, kao ne da im se tako često ubijati. Ali im je u redu zlostavljanje, život u strahu, panika baš u svakom danu koji bi ta žena morala proživjeti.
Ovo nije izmišljena situacija niti brojke, zasnovane su na ozbiljnim podacima. Je li to dovoljno da ih se strijelja iz mitraljeza? Da, nemojmo uopće sporiti. Osobno bih se složio da se svako takvo ljudsko smeće strpa na doživotni zatvor. Hrvatski vojnik to može i treba izvesti. Svaka će mu Hrvatica biti zahvalna, svaki Hrvat će se ponositi takvime.
Prije nekoliko je godina jedan muškarac u Norveškoj zaključio da toj zemlji prijeti opasnost od islama i napisao svojevrsni manifest iz kojeg proizlazi da su muslimani prijetnja Norveškoj. Da bi pokazao koliko je ozbiljan u toj ideji, u jednom je danu vlastoručno, iz automatske puške i pištolja ubio 69 mladih osoba, ranio još 319, a doživotno traumatizirao nekoliko stotina. Sljedećih osam je ubio postavivši bombu u automobil u Oslu. Po otoku Utoya, gdje se nalazio kamp za mlade, ubijao je 72 minute. Osuđen je na maksimalnu kaznu zatvora.
Razlika između straha pred migrantima i ubojica Hrvatica je prilično jasna. Strah je izmišljen, a ubojice su stvarne. Zlostavljači koji trideset tisuća hrvatskih žena svakodnevno maltretiraju žive s nama. Njima ne pokazujemo jesmo li papci poput Šveđana. Njih pustimo dok ne ubiju sljedeću ženu. Ali bismo istodobno, ne znajući što drugo, pucali na očajne ljude u hladnoj šumi. Vjerojatno zato što je puno lakše biti zatucana budala iz mitraljeskog gnijezda nego čovjek iz Hrvatske.