Ništa se nije moglo tako dobro uklopiti u depresivnu i tjeskobnu atmosferu koja se uvukla u hrvatsku svakodnevicu kao izvještaj Europske komisije u kojemu se konstatira da Hrvatska zbog neprovođenja reformi ugrožava gospodarski rast. Birokratski sročen, nakićen suhoparnim izrazima i pokojom uljudnom frazom, izvještaj nam je potvrdio da se politička elita koju smo izabrali uopće ne trsi oko toga da nas izvuče iz gliba europskog dna.
Doduše, nije nam Juncker otkrio toplu vodu. Bruxelleska poruka Plenkoviću: “Niste proveli što ste obećali, ugrozili ste rast gospodarstva” konstatira ono što znamo i da nam to ne rastumači i na pladnju servira Junckerova birokracija. Izvještaj je za običnog čovjeka u Hrvatskoj utoliko neugodan jer mu daje za pravo. Izaziva dodatnu nelagodu samo zato jer potvrđuje da ne pretjerujemo kada smo kritični prema vlasti i svim političkim elitama skupa, kada zaključujemo da nam je domovina zarobljena u prošlosti te da ipak valja razmišljati što sve potrpati u kofer i otići.
Izvješće Europske komisije koje kaže da nije učinjeno ništa, ili nije dovoljno, na reformi javne uprave, reformi obrazovnog sustava, mirovinskoj reformi i uključivanju branitelja na tržište rada, reformi pravosuđa i borbi protiv korupcije, koje kaže da nisu uvažene preporuke u odnosu na javne financije, nije uveden porez na nekretnine..., sam po sebi, po svome sadržaju i kritikama ne mora biti toliko strašan. Ono što doista plaši su reakcije vladajuće elite.
Premijer Andrej Plenković je Junckerove poruke dočekao u svome stilu. Smireno, bez emocije izrekao je neutralan stav da je bilo očekivano sve što je izašlo iz paketa Europskog semestra, uljudno dometnuo da je izvješće korisno, a onda nastavio priču o tome što je sve ocijenjeno pozitivnim. A na 70 stranica teksta, koliko ih sadrži izvješće, sve i da hoćeš, teško ćeš proliti samo crnilo, pa se tako u izvješću našlo i ponešto motivirajućeg štiva. Plenković se dohvatio baš toga i narodu servira priču da čaša nije prazna, ni poluprazna, nego je do pola puna. Primjereno vrsnome diplomatu, ali falično za premijera.
Predsjednica države Kolinda Grabar Kitarović, također očekivano, svaku situaciju i svaku izjavu prilagođava kampanji za novi mandat. Poentira rečenicom da izvješće sadrži upravo ono na što i sama upozorava već neko vrijeme. Pa tu nabraja nedostatak strukturnih reformi, slabost i nizak razvojni potencijal gospodarstva, potrebu provedbe obrazovne, pravosudne i zdravstvene reforme, te reformu javne uprave.
Već viđeno. Predsjednica kritizira Vladu ne bi li stvorila privid političke distance od Plenkovića i HDZ-a i tako se dodvorila biračima lijevog centra. Istodobno gđa Grabar-Kitarović i to malo izvršnih ovlasti što ima troši još jalovije nego Vlada. Perfidno im gura pod nos neprovođenje reforme pravosuđa, a svoju ulogu i svoj doprinos zanemaruje. Nedavno je konzumirala ovlast predlaganja predsjednika Vrhovnog suda i eto kako ju je iskoristila.
Tako da je proceduru odvela u cajtnot, pustila spinove o kandidatima, a onda u dvije sekunde do dvanaest predložila da se na čelo Vrhovnog suda imenuje osoba o kojoj se nije stigla provesti nikakva javna rasprava niti je itko bio u prilici preispitati njegove stručne i moralne reference. Predsjednica je imala sjajnu priliku pridonijeti poboljšanju stanja u pravosuđu. Samo je od kandidata za predsjednika Vrhovnog suda trebala zatražiti program, pustiti da se o kandidatima primjereno raspravi pred nadležnim tijelima i u javnosti, pa predložiti najboljeg. No, predsjednica sebe ne nalazi u Junckerovim kritikama, zato im se s lakoćom pridružuje.
Najoriginalnija je ipak potpredsjednica Vlade i ministrica gospodarstva Martina Dalić. Ona je doslovno rekla “da promjene i reforme mogu ići onom brzinom i dinamikom kojom ih društvo može prihvatiti”. Ako bismo pod izrazom “društvo” podrazumijevali stranačke, rođačke, prijateljske i druge interesne skupine, mogli bismo odmah potpisati izjavu ministrice Dalić.
Interesne skupine koje su isprepletene s vladajućom garniturom premrežile su apsolutno sve ustanove i institucije u kojima plaća ne ovisi o ostvarenim poslovnim rezultatima, i one prve ne žele da se provedu reforme.
Da bi nešto promijenio, Plenković bi prvo trebao reformirati HDZ od onih koji politiku shvaćaju kao poziv u službi osobnog probitka. No, kada bi to kojim čudom učinio, opet ne bi imao alat potreban za reforme o kojima je govorio Juncker. Problem je što Vlada Andreja Plenkovića visi o tankoj niti. A da bi nametnuo i proveo bilo koju radikalniju promjenu, trebala bi mu čvrsta i odana većina u Saboru. Gotovo sve što želi progurati, premijer mora platiti različitim ustupcima, a to je vodi korak naprijed, pa korak natrag. Zato smo tu gdje jesmo, i zato se iduće Junckerovo izvješće neće bitnije razlikovati od aktualnog.
