WASHINGTON MAIL

Nova energija za Atlantski savez

NATO Secretary General Jens Stoltenberg holds a news conference during a North Atlantic Council (NAC) defence ministers meeting in Brussels, Belgium November 9, 2017. REUTERS/Eric Vidal
REUTERS

Administracija Donalda Trumpa jača djelotvornost transatlantskog Saveza potičući sve članice na veću obrambenu potrošnju i jačajući vojnu prisutnost NATO-a duž istočnog boka. Washington bi mogao pokrenuti i dodatni politički korak kako bi dao novu energiju Savezu: suzdržaniji pristup Srednjoeuropskim zemljama (CEE) kad je riječ o demokratskim manjkavostima. Poticanje demokracije bio je plemenit i nužan cilj za Washington nakon pada komunizma i raspada sovjetskog bloka. Ohrabrio je razvoj političkog pluralizma, predstavničkih institucija i građanskog društva. Pridonio je zaštiti manjinskih prava etničkih, religijskih i regionalnih skupina.

I pomogao pogurati svaku od država da se kvalificira za NATO i članstvo u EU. No, u ovom opasnom prijelazu u europskoj evoluciji, dok se EU suočava s nesigurnom budućnošću, a agresivna Rusija nastoji destabilizirati kontinent, Washington treba konsolidirati svoje saveze, ne ih dovoditi u opasnost. Pretjerano nametljiv američki pristup CEE-u, koji grdi izabrane vlade zbog njihove unutarnje politike, mogao bi otuđiti društva i okrenuti neke lidere prema nacionalizmu, populizmu i bližim vezama s Moskvom.

Nakon uspostave svojih demokratskih sustava sve države CEE-a postale su članice EU i podvrgnute su normama i pritiscima te raznorodne multinacionalne strukture. Promicanje demokratskih standarda i društvenih politika primarna je uloga institucija EU u kojoj su zemlje CEE-a sada čvrsto usidrene. Washington se ne bi trebao upletati u unutarnja zbivanja EU, kao što su Brexit ili katalonska zbrka, niti koriti države kada prihvaćaju politike koje dovode u pitanje elastičnost autohtonih demokracija. Postoji razlika između prigovora i izgona.

Konstruktivni prigovor ne bi trebao utjecati na političke i diplomatske odnose na visokoj razini ili naše bliske sigurnosne veze. Niti jedan saveznički lider ne bi trebao biti odgurnut ili javno ukoren dok Washington istodobno izbjegava bilo kakvu otvorenu kritiku autokratskih saveznika kao što su Saudijska Arabija ili zaljevske zemlje. Tako doživljeni dvostruki standardi bude sumnju o motivima SAD-a i daju streljivo antiameričkoj propagandi.

Države poput Poljske ili Mađarske posjeduju trajne institucije, zrela građanska društva i široku političku opoziciju koja će onemogućiti bilo kakav dugotrajni demokratski preokret čak i kad su dioba vlasti i medijske slobode pod prijetnjom sadašnjih vlada. Američki diplomatski prigovor gotovo trideset godina nakon smrti komunizma mogao bi se pokazati kontraproduktivnim potičući obrambeni nacionalizam zbog doživljaja američkog paternalizma. Mogli bismo se zapitati kako bi američki dužnosnici odgovorili ako bi Budimpešta i Varšava neprestano kritizirale američkog predsjednika zato što napada slobodne medije ili traži od Ministarstva pravosuđa da istražuje opozicijsku stranku.

Uz porast političkih formacija diljem Europe koje ističu nacionalni suverenitet, američka politika prijekora mogla bi proizvesti nove antiameričke pokrete koji bjesne zbog percepcije nametljivosti Washingtona, čemu smo svjedočili u više zapadnoeuropskih država tijekom hladnog rata. Posebno se mlađa europska generacija ne sjeća neizmjerne američke uloge u rušenju i fašizma i komunizma te bi mogla počela gledati na SAD kao na novog imperijalističkog vladara koji nastoji lišiti naciju njezina identiteta i neovisnosti. Takve pogrešne percepcije mogu potkopati sigurnosne odnose i pomoći Moskvi da otvori vrata političkom prodoru tvrdeći da te nacije brani od američkog “kulturnog imperijalizma”.

To bi moglo povećati podložnost lokalnih političkih lidera korupciji, manipulaciji i zastrašivanju te ih još jače izolirati od Washingtona. Bijela kuća također treba imati na umu da bilateralni aranžmani sa svakom državom CEE-a, koji zanemaruju širi multinacionalni okvir, mogu pridonijeti podjeli Europe i ići naruku Kremlju. EU više brzina ili više razina može dodatno marginalizirati države CEE-a koje se još uvijek trude ekonomski izjednačiti sa svojim zapadnoeuropskim partnerima, nastojeći postati jezgreni dio Europe. Niti jedna vlada CEE-a ne želi zapeti u nekoj stagnirajućoj sivoj zoni upavši u nižu razinu EU ili sporiju brzinu.

Dok se SAD treba usredotočiti na jačanje NATO-a i razvijanje ekonomskih veza sa Srednjom Europom, vlade CEE-a moraju također učvršćivati svoje obveze prema transatlanticizmu. Ni jedan glavni grad ne može logično razvijati svoj nacionalni suverenitet (kao što se neprestano tvrdi) bez odlučne obrane svoje nacionalne sigurnosti. Ta opredijeljenost uključuje obranu NATO saveznika, partnera i drugih susjednih zemalja koje su pod prijetnjom napada od grabežljive sile poput Rusije.

Podupiranje ukrajinske sigurnosti i teritorijalnog integriteta očit je primjer zajedničkoga transatlantskog razloga da se spriječi Moskva i u kojem svaki glavni grad CEE-a može preuzeti veću odgovornost. Kako bi bile s uvažavanjem primljene u Washingtonu, sve države CEE-a trebaju pridonijeti sposobnostima NATO-a, blisko surađivati u borbi protiv džihadističkog terorizma, diverzificirati svoje energetske izvore i uključiti se u izvoz iz SAD-a te ojačati svoju atraktivnost za američka poslovna ulaganja.

Moraju pristupiti Washingtonu s novim inicijativama koje su od koristi za obje strane, bilo na ekonomskom planu ili na širokom sigurnosnom frontu. Konačno, obje obale Atlantika trebaju pokazati solidarnost i opredijeljenost ili riskiramo podjelu Saveza u izuzetno osjetljivom trenutku europske povijesti.

Izdvajamo