Hrvatska i nije prošla tako loše, ali ni Slovenija nije tako dobro. Naslov je to jednog od srpanjskih novinskih članaka o sadržaju arbitražne presude o graničnom sporu između Hrvatske i Slovenije. Pod taj naslov mogli bi se sažeti svi zaključci do kojih je došla stručna i politička elita nakon trezvene analize odluke arbitražnog suda. Nitko se od arbitraže nije nadao ničemu dobrom. Za početak, Hrvatska je na nju pristala pod ucjenom, a onda se pokazalo da slovenska strana cijelo vrijeme vara i da je njihova zastupnica u dosluhu sa sucem. Kada je Hrvatska to otkrila, tadašnji premijer Zoran Milanović je cijelu stvar iznio pred Sabor koji je, te 2015. godine, jednoglasno odlučio da izlazimo iz arbitraže.
No, Slovenci su uspjeli izlobirati njen nastavak. Poučeni isključivo lošim iskustvom, na prvu nismo bili u stanju percipirati kako je sadržaj presude Hrvatskoj prihvatljiv. Slovenija je htjela cijelu Savudrijsku valu, kontakt s otvorenim morem, a dobili su izlaz na otvoreno more. Prolaz za brodove je i dalje hrvatsko teritorijalno more. Nismo loše prošli ni na kopnu. Slovenija nije dobila lijevu obalu Dragonje, a Hrvatska je dobila Svetu Geru.
Sve super, ali Hrvatska je unaprijed rekla da sve to ne priznaje. U Banskim dvorima promijenila su se tri premijera, a sve ih jednako obavezuje odluka Sabora. Ipak, nisu sva trojica u istoj situaciji. Prvi po redu, Zoran Milanović morao je braniti interes države i zaštiti Hrvatsku od nepoštenog i prevarantskog stava s kojim je Slovenija ušla u arbitražu. Dokaze, snimke telefonskih razgovora slovenske zastupnice i slovenskog suca, iznio je pred parlament i dobio podršku da izlazimo iz postupka.
Drugi premijer, Tihomir Orešković, trebao se pobrinuti da diplomacija nastavi s aktivnostima da se ta arbitraža ugasi. Pitanje je koliko se još u Milanovićevu mandatu na tome ozbiljno počelo raditi, no sigurno je da se u Oreškovićevu nije učinilo puno. Na kraju je s novim arbitrom i uz bojkot Hrvatske postupak doveden do kraja. Pred premijerom Andrejem Plenkovićem sasvim je nova situacija. Mora zauzeti stav prema odluci koja nam je formalno neprihvatljiva, a sadržajno poželjna. Slovenska strana inzistira na implementaciji odluke arbitražnog suda, dok Hrvatska inzistira na bilateralnom sporazumu. Poanta je što se prijepor iscrpljuje u formi, a ne u sadržaju. Očekivali bismo, dakle, da premijer nađe formulu kojom će se istom sadržaju u Hrvatskoj dati naziv bilateralnog sporazuma, dok će se on u Sloveniji tretirati kao provedba arbitraže.
Ceraru je jako stalo da to pitanje riješi do kraja godine, do kada je rok da se arbitraža provede. Stav mu je jasan, za njega je dobio podršku parlamenta i pripremio potrebne zakone. Napravljen je i plan za premještanje slovenskih državljana koji su se našli s hrvatske strane granice, a ne žele ostati živjeti u Hrvatskoj. Slovenija je i diplomatski aktivna, pa su uspjeli nametnuti posrednički agnažman Europske komisije. Prvi potpredsjednik Komisije Frans Timmermans prihvatio se uloge posrednika koji bi pomogao dvjema stranama da na obostrano zadovoljstvo riješe problem. Uz sve to, Cerar je predložio i formiranje zajedničke komisije koja bi dogovorila neke detalje iz odluke koji su prijeporni.
Uz rokove navedene u arbitraži Cerara još više pritišće činjenica da su iduće godine u Sloveniji parlamentarni izbori, a nedefinirana granica bi bila predizborna tema koja se lako može okrenuti protiv njega. Što se slovenske strane tiče, sve je na stolu. A što je s Hrvatskom? Koja su stajališta naše Vlade? S kojim pregovaračkim pozicijama Andrej Plenković na marginama bruxelleskih sastanaka s Cerarom razgovara o granici? Kakav mu je uopće stav o sadržaju arbitražne presude? O tome se u Hrvatskoj zna vrlo malo jer ovu temu premijer gotovo da ne komunicira.
Jasno je i zašto. Da bi se pozitivno odredio prema sadržaju arbitraže, Plenković najprije mora biti siguran da će ga u tome podržati sve struje u njegovoj stranci. A tako nešto izgleda kao nemoguća misija. U HDZ-u postoji vrlo jaka struja koja je zaboravila da bez Plenkovića i njegova političkog imidža nikada ne bi dobili izbore, a nakon Mosta našli nove koalicijske partnere.
Ta struja se ponaša kao stalna oporba stranačkom šefu, bojkotira ga gdje može, i valja očekivati da bi se tako ponijeli i po pitanju granice sa Slovenijom.
S druge strane, problem je i prava oporba koja ne želi preuzeti odgovornost za nacionalna pitanja i na umu im je isključivo dnevnopolitički probitak. No, to je komocija oporbe. Plenkovićeva pozicija nalaže preuzimanje odgovornosti.
S obzirom na politički tajming u kojemu se našao Cerar, jasno je da je sad trenutak za definiranje granice. Propusti li se, pitanje je tko će voditi Sloveniju iduće jeseni, kakvo će biti raspoloženje i kada će opet biti povoljne okolnosti za definiranje granice. Uđe li u proceduru utvrđivanja granice sa Slovenijom i uspije li u tome, Plenković će se velikim slovima upisati na listu uspješnih državnika. Ostane li i dalje pasivan neće biti ništa manji luzer nego što riskira ako pokuša i ne uspije.