Sretan sam što je ova emisija preživjela u programu Hrvatske televizije. Romano Bolković jest najuvjerljiviji hrvatski TV intervjuist. Prije svega zato što ne podilazi publici, zato što ne dekoncentrira svoje goste upadicama, ne žuri se i ne proizvodi onu lažnu napetost i hinjenu zainteresiranost bez kojih naši TV novinari gotovo da i ne mogu pred kamere. S druge strane, temeljito se priprema i njegovi se gosti zacijelo ne osjećaju glupo.
Pretpostavljam da je većini puka Bolković dosadan jer nije konfliktan i priča smireno, ali javna televizija i nije tu da nam svima bude zabavno.
Kad je najmirnije, zapravo je napeto. Naime, Bolković je prema svojim gostima zapravo rijetko neutralan. Često agitira za njih, ali katkad i protiv njih. Prema tome, ne predstavlja se kao nekakav neutralan prenositelj informacija, nego kao zainteresiran intelektualac, s političkom agendom, konzervativno-liberalnom. Ukratko, koristi činjenicu da nije zaposlenik HTV-a, koji su tobože uvijek neutralni, nego slobodni intelektualac s vlastitom propagandom. Zanimljiv otklon za Hrvatsku televiziju.
Proteklu je emisiju tako, iz perspektive hateveovske, posve privatizirao. Bolković je komtur Hrvatske (hajdemo reći: šef) vitezova Reda svetoga Jurja, utemeljenog 1308., čiji je glavni šef, odnosno Veliki Majstor Reda Europskog Sv. Jurja, njegov gost, S.k.u.k.H. Erzherzog Karl von Habsburg-Lothringen, glava obitelj Habsburg. Unuk posljednjega austrougarskog cara (r. 1961.) ovih je dana u Zagrebu postao i vitezom Družbe Braće Hrvatskoga Zmaja, čiji je Bolković također pripadnik, pa se može reći da smo javno slušali izlaganje dvojice možebitnih zavjerenika čiji je krajnji cilj možebitna obnova carstva.
Karlov otac, Otto von Habsburg (umro 2011., u stotoj godini), bijaše veliki pristalica hrvatskog osamostaljenja, čak je pisao kolumne za Globus, a njegov sin sad je uzeo ime Zmaj od Karlovca, ne samo zato što je potomak utemeljitelja grada, Karla II. Štajerskog, nego i zato što se u Karlovcu zaljubio, za rata, kad je obilazio bojište. Njegov sin, kaže prestolonasljednik, jako voli svoje hrvatsko ime Zvonimir, uz austrijsko, Ferdinand, tako da se za budućnost rojalisti ne moraju plašiti.
Carski princ i nadvojvoda Austrije, Kraljevski princ Mađarske, Češke i Hrvatske, u svakom slučaju je zanimljivija figura od premijera Plenkovića ili predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i zbilja ne vidim ništa loše u tome da danas-sutra takve figure doguraju, recimo, do banske časti. Za nešto više možda i nemamo kapaciteta.
Doista, zašto umjesto Bruxellesa ne bismo za glavni grad izabrali Beč? Em je bliže, em postoji stoljetna praksa podčinjavanja i upravljanja, em se na dvoru i u vojsci mora govoriti hrvatskim jezikom i tako dalje i tako bliže. Nadvojvoda je razuman čovjek: njegov je djed volio Hrvate jer su bili njegovi najvjerniji vojnici. Nema razloga da ne budu i njegovi. Bolje i to nego da idu u Afganistan.