Treba snimiti film. Pravi, naš. Imamo i priču. Desetak onoratnih veterana u dokolici života, predvođeni Zoricom Gregurić, veterankom kojoj mnogi osporavaju sve što ona tvrdi o sebi, i povjesničar s agendom, Josip Jurjević, sjede u foajeu kina Europa i čekaju da filmaši započnu s razgovorom. Čim se pojave u dvorani, krenu se derati i derati istinu. "Hrvatska!", "Vukovar!", "Mi smo Hrvatska!", "Gdje su pare?!" uzvikuju veterani. Ovo nije izmišljena scena, ali se može pojaviti u filmu. I može se dobro nasloviti: "Hrvatski branitelji oslobađaju Europu".
"Branitelji se protive kriminalu i korupcijskoj hobotnici, to nije samo HAVC nego i HRT, sustav koji mi plaćamo ne funkcionira, a za sve što se događa najodgovornije su institucije vlasti koje nas dijele", rekao je povjesničar Jurjević. Ovo nije izmišljena izjava, ali može biti korištena u filmu. Da je izmišljena, da ju je napisao bilo tko tko namjerava izvući lovu iz HAVC-a, onog Hribarovog, morao bi ponovno napisati ovaj dio teksta. Rekli bi mu da mu nitko ne može pomoći, a kamoli dati lovu za razradu scenarija.
"Neprekidno smo žrtve. Našim novcem raspolažu male kriminalne grupe", rekao je povjesničar dok ga kolegica Gregurić kontrolira ponosito stojeći iza njega, kao što se kontroliraju svi slobodnomisleći govornici. Ovo je isto tako citirana izjava, iako nije istinita. Branitelji koje predstavlja grupa koja se bori protiv HAVC-a nije u frci s lovom. Nažalost, nije ni uvjerljiva. Dobro je kad je laž uvjerljiva, ali ovo nitko ne može prihvatiti. Iz jednostavnog razloga što pokazuju kako osoba koja izgovara rečenice, čak i za loš film, nema odgovarajući legitimitet tvrditi da je žrtva, kamoli da je neprekidno žrtva, da njenim novcem netko raspolaže jer taj novac nema, a nije ni uvjerljiva u tome da za nekoga tvrdi da je kriminalna grupa.
Ali, vraga. Šest stotina zaluđenih filmaša se nije složilo s njime. Rekli su da su i oni branitelji, da su i oni ratovali za Hrvatsku, ali da oni stvarno znaju snimati filmove. I da ovo što izvode veterani nije ni za skeč, a kamoli film. To bi mogao biti zaplet jer imamo dvije strane i publika se može opredijeliti, lako uočiti tko je manjina i tko se bori za pravdu. A onda sve pokvari netko tko voli braću Coen i ubaci redatelja koji u kameru izgovori poantu cijelog filma: diletantizam je pojava kada neznalice pokušavaju pomoći široj zajednici uređujući djelatnosti o kojima pojma nemaju. Neka se za potrebe filma zove Antonio Nuić, po istoimenom redatelju koji je stvarno izgovorio tu rečenicu. I neka se ponovi rečenica kojom je replicirao grupici veterana, pristojno zbrinutima u raznim udrugama kada ih je, na njihovo: Mi smo Hrvatska! - pitao najlogičniju stvar na svijetu: A tko smo onda mi?
Jer stvarno, sada se kamera može i ugasiti, ali tko su ti ljudi koji su se okupili neki dan u kinu Europa kako bi glasno rekli da se ne slažu s idejom da ministar, bilo koji, bilo kada odobrava koji će filmovi biti snimljeni, za koje će se davati financijska potpora. Koja bi to zemlja morala biti i koja bi to kultura morala biti kada bi, pored struke i komisija, raznih tijela koje postoje u HAVC-u, a čiji je posao pomagati, savjetovati i na kraju, odobravati filmske projekte, nakon svega ključnu ulogu u nastanku nekog filma imao ministar. Koji ministar? Što ministar zna o filmovima? Ministrova je uloga biti "key account", osiguravati novac za sustav koji vodi, osiguravati što bolje uvjete, ali baš procjenjivati hoće li neki film biti financiran, a u stvari je riječ o tome hoće li braniti financiranje nekih filmova. To svakako ne može biti uloga ministra. Nije prirodno. Nije normalno. Ne osigurava slobodu za ideje u scenarijima. Ne jamči da će se pojaviti film o kojem će se raspravljati. Ne dopušta da se snimi film u kojem će loši ljudi biti i na našoj strani, ne osigurava da će biti snimljen film o herojima, samo o bogovima koje nitko neće moći pobijediti na filmu. Takve smo filmove imali, snimali su ih redatelji nekog drugog doba.
Danas nas interesira vidjeti ljude, a ne bogove na filmu. Ljudi koji su upali na skup filmaša "Puk'o nam je film" nisu shvatili da su filmovi o njima već snimljeni. I da oni nisu bili omiljeni likovi, da su u boljem slučaju bivali ismijavani, ali da su i kroz to, dodanu i odglumljenu simpatičnost, bili prezreni. Jednostavno zato što sve doživljavaju kao ratni plijen kojim raspolažu kao i svi koji su nešto osvojili, a ne branili. A tu je negdje ona bitna razlika između motiva filmaša i prijatelja filma okupljenih u "Puk'o nam je film" i ovih, profesionalnih "branitelja". Filmaši bi i dalje snimali filmove koji će biti primijećeni na međunarodnim festivalima, a ekipa Zorice Gregurić i onih iza nje bi filmove koji će im biti dobri unutar ograde naše zemlje. Pa makar kino dvorane bile prazne.