VIJESTI IZ LILIPUTA

Ovo je pohvala fikusu. Zbog njega se ne morate stidjeti što ste Hrvat

Croatia's President Kolinda Grabar-Kitarovic arrives ahead of the 74th session of the United Nations General Assembly at U.N. headquarters in New York City, New York, U.S., September 24, 2019. REUTERS/Yana Paskova
Yana Paskova / REUTERS

Kolinda Grabar-Kitarović

 

Kad je u lipnju ove godine najavio svoju predsjedničku kandidaturu i pritom inicirao krupno povećanje predsjedničkih ovlasti, Miroslav Škoro je izgovorio rečenicu koja je uključivala jednu od najizlizanijih metafora lokalnog političkog rječnika. Rekao je da želi veće ovlasti jer “ne želi biti samo fikus”.

Slavonski se pjevač tom rečenicom pridružio ne maloj listi (post)jugoslavenskih političara koji su se laćali fikusa kao metafore. Prije Škore, o neželjenom usudu političkog “fikusa” govorili su i Stipe Mesić i Milan Bandić. Fikus su spominjali gradonačelnici, župani i ministri, kako oni postkomunistički tako i oni komunistički. Za sve njih “fikus” je bio metafora za žalosnu političku sudbinu. “Fikus” je onaj političar koji sjedi u uredu, ali ne može napraviti ništa jer nema ili mu ne daju prave ovlasti.

U domaćoj socijalnoj mitologiji, “fikus” je političarska verzija zombija, un-deada. “Fikus” ima sve atribute političara kao da je živ: ima i ured i pogled kroz prozor i sekretaricu, ima službeni mobitel i auto i vozača. Ali - sve je to prazni simulakrum, beživotna ljuštura. Jer, “fikus” nema ovlasti, a to znači da nijedan posao ne može namjestiti, nijedan ugovor izboksati i nijednu nećakinju zaposliti. Iza te beživotne ljuske političara krije se, stoga, mrtvac.

Metaforu o “fikusu” kao političaru bez ovlasti u Hrvatskoj, dakako, znaju svi. I najneobrazovaniji glasači točno su razumjeli što je Škoro htio reći kad je rekao da “ne želi biti fikus”. A oni stariji od četrdeset, ako su rođeni bilo gdje na tlu tadašnje SFRJ, znaju jako dobro kako je i nastala ta floralna metafora. U kasnom socijalizmu, naime, državne su i javne institucije, kao i velike kompanije, svoje zgrada ukrašavale velikim uredskim lončanicama. Te su lončanice stajale po kaskadama stepeništa, po rukohvatima i ogradama, u predvorjima i unutrašnjim svjetlarnicima te najprije i najviše - u uredskim sobama. Javni sektor i tvrtke u to su unutrašnje vrtlarstvo ulagale stanovit novac, tvrtke bi nerijetko imale zaposlenika za skrb u lončanicama, a neki od tih zaposlenika, kao i neke od tih lončanica, nadživjele su socijalizam kao živi, klorofilni relikt bivšeg sistema. O tom zelenom, fikusnom životu socijalizma nakon socijalizma zagrebačka je redateljica Katarina Duda snimila i sjajan dokumentarni film. Taj film - “Strujanja” - bavi se zaposlenicom koja skrbi o lončanicama u jednoj od Ininih zgrada, baš onoj u kojoj je proglašena hrvatska nezavisnost.

Među lončanicama koje su krasile upravne i javne zgrade kasnog titoizma najmanje je bilo doista fikusa. Kudikamo češće, to su unutrašnje zelenilo činile druge biljke koje trpe malo svjetla - benjamini, dracene, bršljani, zmajevci. Ali, iz nekog danas nejasnog razloga sve su te biljke nazivane skupno po jednoj od njih - “fikusi”. A onda je “fikus” postao i politička metafora. “Fikus” je političar koji stoji u kancelariji i, kako se kaže, “nikad nije na terenu”, “među ljudima”. Fikus je političar koji ne radi ništa, nego samo treba izgledati lijepo.

Nekako u vrijeme kad se pojavila fikusna politička metafora, pojavila se u jugoslavenskom političkom rječniku i jedna druga: ona o političaru koji je voljan “udariti šakom o stol”. Ako pamtim dobro, metaforom “šake o stol” služili su se potkraj 80-ih i Stipe Šuvar i Slobodan Milošević. U Srbiji su je nakon 8. sjednice neštedimice koristili Miloševićevi mitingaši, a u Hrvatskoj posljednjih godina veteranski šatoraši. O osobi koja “treba znati udariti šakom o stol” govorila je i sadašnja hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. Govorila je, dakako, u ono doba kad joj je to odgovaralo: u vrijeme svoje prve izborne kampanje, kad je nasrtala na protukandidata koji je već sjedio u Uredu i na liberalno-centrističku Vladu koja joj je bila politički rival. U to doba, K.G.K. se jako trsila uvjeriti ljude da ona nije mlakonja i njonjo, da će ona “znati udariti šakom o stol”. S takvom je metaforikom K.G.K. i pobijedila. No, tada se dogodilo ono što je za hrvatske predsjednike najgori mogući scenarij. Nije, naime, pobijedila samo ona, nego je petnaestak mjeseci kasnije na parlamentarnim izborima pobijedila i njezina stranka - HDZ.

Time je Kolinda Grabar-Kitarović izbačena iz najblaženijeg stanja za svakog hrvatskog predsjednika, a to je stanje kohabitacije. Od Mesića naovamo, hrvatski su predsjednici najbolje funkcionirali kad su put Vlade i premijera mahali prijekorno kažiprstom, kudeći ih što okrutna srca ne rade više za sirote građane, radnike i ugrožene skupine. Predsjednička funkcija je još od 2000. u Hrvatskoj u suštini funkcija kolektivnog ramena za plakanje, javnog tješitelja i pravobranitelja za praznoglave. A takvu se funkciju, naravno, kudikamo lakše obavlja kad u Vladi sjede mrski politički dušmani koje se neštedimice može kuditi. No, od listopada 2016. Kolinda Grabar-Kitarović više nije mogla uživati u toj blagodati. Na vlast su stigli “njeni”, što znači da je stvar s lupanjem šakom o stol postala nešto kompliciranija.

I doista - u idućih tridesetak mjeseci K.G.K. baš i nije nešto lupala šakom o stol. Lupnula je, točnije, samo jednom, i to ne metaforički, nego doslovno. Lupila je šačicom o stakleni stolić TV novinara Smrtića, čisto da Srbima da do znanja što će biti budu li i drugi put na komemoracije slali operetne gardiste u uniformama.

A onda je - kako to uvijek biva - na vratanca došla maca, odnosno reizbor. Prošle su četiri godine, stigla i nova kampanja. A svatko tko imalo poznaje hrvatski politički diskurs znao je da će s kampanjom kad-tad na red doći i fikusi i šaka o stol.

To se, dakako, i dogodilo. U lipnju je Škoro predložio proširenje predsjedničkih ovlasti jer - “neće biti fikus”. U kolovozu, Kolinda je lupila o Smrtićev stolić te opet počela govoriti o lupanju o stol. Naposljetku je ovog tjedna Škorin voditelj kampanje Mate Mijić na HTV-u rekao da nama ne treba političar koji će “lupiti šakom u stol”, nego “šakom u nos”. “Ove ovlasti”, rekao je, “koje Škoro traži zapravo su mehanizam za lupanje šakom, ali ne po stolu, nego po nosu onima kojima to zasluže.”

Kao što znaju svi koji su gledali vesterne ili prisustvovali kafanskoj tuči, nakon šake u stol doista dođe i šaka u nos. A zna se i što u tom scenariju iz saluna iduće slijedi: razbijanje boca, rezanje vena staklom, bacanje stolica u glavu. To je ona krležijanska “balkanska krčma” u kojoj tek netko treba ugasiti svjetlo.

I dok čovjek gleda sve te obožavatelje kafanskih tuča, sve te pretendente na status kafedžijskog silnika, sve te Erdoğane u nastanku i ljubiteljice Orbána, najednom ne može a ne pomisliti kako je taj siroti fikus strahovito podcijenjen. Pomisli kako su toj jadnoj, zelenoj lončanici svih tih desetljeća natovarili stravičnu metaforičku bagažu, a da zapravo - kad bolje promisliš - nije taj fikus ni tako loš.

Jer, fikus doista stoji u uredu i ne radi ništa. Ali, zauzima malo prostora. Nije skup: ne traži puno, samo malo vode. Ne smrdi. Ne iritira. Ukrašava prostor, svakome ga je milo vidjeti, nitko ga ne doživljava kao nešto neprijateljsko. Kreira ugodu. Ukratko, po svemu je bolji od ovakve predsjednice kakvu imamo sada.

Jer, fikus nikoga neće uzrujati, fikus se ni na kome slabom neće verbalno iživljavati, fikus vas neće navesti da se zbog njega stidite što ste Hrvat. Fikus bi radio točno ono što po ovlastima hrvatskog Ustava predsjednik i treba. Bio bi lijep, prijazan i pristupačan, rukovao bi s djecom i starčadi, obilazio proštenja i festivale, slušao što mali ljudi imaju reći i sućutno kimao glavom. Ispunjavao bi svoje zelene, ukrasne ustavne ovlasti, vratio bi se podvečer u svoj prevelik pitar na Pantovčaku, gdje bi besposlen stajao u uredu te uveseljavao ljude bez kreštavih boja i smrada.

Možda to nije puno. Ali, nakon četiri godine Kolinde Grabar-Kitarović - nakon 45 mjeseci njezina neprekinutog tevepinkovskog realityja, nakon svih njezinih revanja, tamburanja, navijanja, grljenja znojnih nogometaša i otvaranja spomenika nacističkim doušnicima - ljudi, pa fikus bi bio pravi odmor. Nakon što je sadašnja predsjednica čitavo političko djelovanje pretvorila u neprekidnu epizodu emisije “Lijepom našom”, nakon što je do neslućenih dimenzija dovela petparačku trivijalizaciju predsjedničke funkcije, fikus je možda doista ono što nam treba.

I zato: fikusu ne pakovati. Fikus traži ozbiljnu, pravičnu revalorizaciju. Možda je nakon svega baš to ono što hrvatska nasušno ište. Možda je zbilja došao trenutak da sami sebi kažemo: da, fikuse, oprosti. I - da: hoćemo fikusa za predsjednika.

Izdvajamo