Sve snažniji otpor stranačkom vodstvu koji postoji unutar HDZ-a zbog najavljene ratifikacije Istanbulske konvencije kod mnogih će građana izazvati osjećaj deja vua. Ne samo zato što se radi o još jednom sukobu tobožnjih dvaju frakcija stranke - tehnomenadžerske i konzervativne - nego i zato što su uzroci i mogući epilozi cijele priče već viđeni. I to više puta.
Što su pravi uzroci sukoba u HDZ-u?
Činjenica da je HDZ ne tako davno pozivao na ratifikaciju Istanbulske konvencije ukazuje kako ta tema, sama po sebi, nije imala mobilizirajući efekt na stranačko članstvo. Ili tada za to nisu bile povoljne okolnosti. Danas, očito, jesu, pa ispada da je konvencija tek povod za okršaj stranačkih nezadovoljnika s vodstvom. Tajming pritom nije zanemariv. Već na ljeto, završi li se priča s Agrokorom pozitivno, “liberalna” struja aktualnog stranačkog šefa i premijera Plenkovića ojačat će i bilo kakav unutarstranački prevrat do daljnjega će biti onemogućen.
Što ako Plenković uspije provesti ratifikaciju?
Taj bi potez Plenkoviću ojačao poziciju, ali i - što je možda i važnije - stranku u ideološkom smislu približio centru. Mnogi će u tome vidjeti važan korak prema stvaranju neke forme velike koalicije sa SDP-om. Dapače, prema nekim spekulacijama, osnaženi Plenković bi na nove izbore s takvim primislima mogao izaći već najesen. Ako desno krilo HDZ-a želi to spriječiti, mora djelovati sada. No, problem je što ni alternativa nije baš primamljiva.
Što ako Plenković ne uspije provesti ratifikaciju?
Bio bi to ozbiljan udarac za premijera, kojem bi autoritet bio trajno narušen. Vjerojatno je i sam toga svjestan, pa je već indirektno zaprijetio da bi u tom slučaju išao u nove izbore. I sam kreirao liste, što njegovim protivnicima nikako ne odgovara. S druge strane, takav scenarij značio bi da je HDZ po drugi put srušio vlastitu Vladu, što nije povoljna referenca. Sve u svemu, većina aduta u Plenkovićevim je rukama. Ako padne Istanbulska konvencija, vjerojatno pada i Vlada. Je li HDZ spreman preuzeti takav rizik?