Jednom davno, davno, zemljina se kora nije još dobro nije ni ohladila, brojno je pleme Nevistića doselilo iz krševite provincije u široku nizinu pod Sljemenom. Knjiga postanka do detalja opisuje taj slavni događaj, kako su Nevistići došli s blagom, sve vičući “Hu! Hu! Hu!” i poskakujući golim tabanima po vrelom tlu, jer im je Jahve s nebesa poručio: “Plodite se, i množite, i napunite Zagreb, i sebi ga podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po glavnom gradu Hrvatske!”
I bi tako. Prvi se zaposlio otac, pa majka, pa jedan sin, pa drugi sin, pa snaha, pa šogorica, pa nećak i, na kraju, kći. Jedva da je ostao itko njihov da ne radi u gradskoj vlasti ili oko nje. Na vratima zgrade na Trgu Stjepana Radića broj jedan zapravo samo slučajno piše Grad Zagreb, umjesto Obitelj Nevistić. Uđe li tkogod neupućen unutra i portira upita za gospodina Nevistića, portir će mu odbrusiti:
“Kojega?”
“Oprostite...”
“Kojega Nevistića, gospodine?”, objasni uniformirano lice polako režući špek i luk. “Ne možemo tako. Budite precizniji, hoćete Zorana, Antu, Filipa ili Franu?”
“Zar je njih četvorica?”, nevino će građanin.
“Četvorica muških... I još četiri ženske, Snježana, Iva, Roža i Martina... Osam Nevistića ukupno... Jutros bilo”, naglasi portir oprezno. “Ako se u međuvremenu još koji zaposlio, ja za to ne znam.”
“Nevjerojatno!”, šapne čovjek zaprepašteno, pa se odozdo ogleda po golemoj zgradi gradske administracije, nepreglednom nizu kancelarijskih vrata i upravo tada, prikladno, iza jednih odjekne ganga:
Ja pročelnik, i ćaća mi bio,
Otac sinu zanat ostavio.
I iz čitavog se zdanja na Trnju, iz stotina i stotina činovničkih grla, kao po komandi, zatim zaori vedro zavičajno ojkanje od kojega zazvone stakla na prozorima, porculanske šalice na tanjurićima i kristalni lusteri u konferencijskim dvoranama.
Neobična je to pojava, ali opet, nije ni sasvim nepoznata. Ako u New Yorku mogu vladati obitelji Bonano, Colombo, Gambino, Genovese i Luchesse, nema zaista nikakvog razloga da u nas ne drmaju nekakvi Nevistići. Osim toga, zgodno je da su svi na jednome mjestu. Opsujete li mater, sestru ili tetku kojemu bezobraznom, nepoštenom ili lijenom službeniku, on vas može uputiti niz hodnik, zadnja vrata lijevo, direktno na cijenjenu gospođu.
Pa i genetika je važna. Kao što od dobrih liječnika nerijetko budu još bolji, kao što se s koljena na koljeno uspješno prenose odvjetničke kancelarije, gostionice, vinarije i urarske radionice, vjerojatno se i činovničke vještine nasljeđuju. Kao što je Johann Strauss stariji napisao “Radetzky marš”, koji svakog jutra pod tušem fućkaju milijuni ljudi, a njegov sin Johann Strauss mlađi skladao ne manje čuven valcer “Na lijepom plavom Dunavu”, kao što je od Kirka Douglasa došao Michael, od Fabijana Šovagovića Filip, a od Arsena Dedića Matija, vjerojatno ni očaravajući birokratski talent Zorana Nevistića nije zaobišao njegovu djecu.
Ako znate gledati, još ćete u ranom djetinjstvu opaziti da netko ima smisla, da je mališan obiteljski, racom predodređen za državnu ili gradsku administraciju. Suđeno mu je bilo jednog jutra doći u prostoriju s radnim stolom, kompjuterom, fikusom u kutu, državnim grbom na zidu i burekom u ladici. Nije on, što se kaže, izabrao posao, nego je posao izabrao njega. Kad su već i mama i tata radili u općini, neizbježno je i on morao završiti u općini. Naprosto se rodio za tajnika, savjetnika, stručnog suradnika, glasnogovornika ili čak samoga gospodina pročelnika. Promatrajući mladića gdje žustro štambilja dokumente, neka će se tipkačica pred penzijom zacijelo raznježiti:
“Joj”, uzdahnut će brišući suzu s obraza, “gledam tebe, a kao da ti gledam tatu. Kao jučer da je bilo. Iste kretnje, isti izraz lica. Tako je on znao, zagrize donju usnu, pa lijevom okreće papire, a desnom ko mašina: dum, dum, dum, dum...”.
Nije li to, napokon, prirodno, taj krug života, to vječito kretanje. Ako je neka žena voditeljica Odsjeka za statistička istraživanja u Gradskom uredu za strategijsko planiranje i razvoj grada, neće li ona, kao majka, željeti da i njezino dijete nastavi njezinu misiju? Pripremit će ga da jednom uzme njezin posao kao što se prinčeve priprema na prijestolje. Umjesto da dječak ili djevojčica uče njemački i engleski, odlaze na repeticije iz matematike i kemije, programiraju, konstruiraju, dizajniraju, režiraju, sviraju fagot ili stječu nekakva slična, u Hrvatskoj savršeno beskorisna znanja i vještine, valja ih uputiti u okrutne običaje činovničkih ekosustava, upozoriti na brojne opasnosti koje vrebaju u kancelarijama, na intrige, guranja i laktarenja, savjetovati im da uvijek sjede leđima prema zidu, budu ponizni pred nadređenima i osorni prema podređenima, a građane jednostavno ignoriraju.
Nevistići su sve to uspješno savladali. Zoran, šef zagrebačke Službe za mjesnu samoupravu i njegova supruga Snježana, zaposlena u Odsjeku za statistička istraživanja, željeli su samo najbolje svojoj djeci i temeljito su se potrudili da to ostvare. Napravili su od njih valjane birokrate i dali im dobru budućnost. Nešto, istina, dosadnu, ali sigurnu, toplu i suhu budućnost u gradskoj administraciji. Imate li djecu, u ovoj i ovakvoj zemlji više im od toga ni ne možete dati. A ako pak priču o Nevistićima nalazite zazornom i uznemirujućom, ako sa svojim sinovima i kćerima imate nekakve drugačije planove, moram vas upozoriti, velika je šansa da ćete zakazati kao roditelj.