Ovaj sam tjedan postao socijalog. Mislili su napisati sociolog, ali omaklo im se nekoliko krivih slova. Dogodilo se to u jednom od glupkastih tekstova u mediju koji sigurno ne želi biti glupkast. Ne radi se o tipfeleru. Ne radi se čak ni samo o tiskanom izdanju u kojem se svašta potkrade. Ta riječ stoji i na webu više od pet dana. Nitko je nije ispravio jer ni ne shvaćaju da su pogriješili ili im se jednostavno ne da. I ne mora im se dati. Kvaliteta njihova rada ne mjeri se točnošću, inventivnošću ili razumnošću, nego samo klikovima.
Klikovi su moderni bog medija. A svejedno je dobiješ li ih neprovjerenom viješću o nečijem razvodu, 263. fotkom nečijih sisa i guzica, glupkastim člankom ili izvrsnim i smislenim tekstom. Svaki klik jednako je cijenjen. I zato su novinari, pravi novinari, sve vredniji. Jer mnogim se vlasnicima portala ne isplati plaćati obrazovanu, pismenu, profesionalnu osobu kojoj ponekad trebaju dani za kreiranje smislenog članka kad možeš platiti šmrkavca koji ima normu od 15 članaka dnevno.
I nisam samo postao socijalog. Ako ste toliko naivni da vjerujete naslovima s raznih portala, onda ćete pomisliti da sam ovo ljeto vrijeđao vjernike, branio Zdravka Mamića i mrzio sve hrvatsko, što je prilično popularna tvrdnja u zadnje vrijeme. Nije se radilo o kritičkim tekstovima, nego o pogrešnim, lažljivim interpretacijama. Razumijem da se svima ne sviđa moj rad, ali jedno je kritizirati ono što stvarno mislim, a drugo je izmišljati da zaradiš pljuvačke klikove. A takve je najlakše kreirati. Izmisliš naslov da bi stvorio atmosferu linča i onda uživaš u bujici uvreda. Jer ovih je dana jako popularno uživati u raznim bujicama…
Etiketu vrijeđanja vjernika zaradio sam izjavom da se oltar ne smije koristiti za slanje političkih poruka (što tvrdi i sam Papa) i da se vjernici ne smiju praviti nojevima kada se oltar tako profanira. Kako sam rekao nešto za što se zalaže i Papa te kako sam i sam vjernik, prilično je nemoguće da bih vrijeđao vjernike, ali znamo da desničarskim portalima ne smetaju sitnice kao što su zdrav razum.
Na nekim su portalima tvrdili da sam na strani Zdravka Mamića jer sam izjavio da uopće nisam ljubitelj lika i djela, ali i dalje smatram da nije humano željeti mu smrt. I to je “branjenje”. Na pamet mi ne pada nijedna lijepa riječ o tom čovjeku, ali ako je vjerovati tim člancima, ja sam “na njegovoj strani” samo zato što mu ne želim smrt.
A etiketu mrzitelja svega hrvatskog zavrijedim svako malo jer ponekad kritiziram neke društvene pojave pa intelektualno neuki ljudi u tome vide mržnju. I bez obzira je li takvo rezoniranje proizvod neuvaženog splitskog političara ili ju je izjavio neki anonimac koji putem društvenih mreža rješava nagomilane frustracije, tvrdnja je jednako besmislena. Kritiku shvatiti kao mržnju je toliko promašeno da bi bilo apsolutno opravdano zatražiti da nam ti ljudi vrate novac uložen u njihovo obrazovanje. Jer ako nisu naučili razlikovati to dvoje, doista su se uzalud školovali.
Kada bih donosio zaključke o sebi na temelju tih naslova, mislio bih da je taj čovjek poprilični gad. Ali ipak se nadam da nismo doživjeli kolektivnu lobotomiju i da je većina svjesna gluposti takvih naslova. Možda je to naivno od jednog socijaloga…
I pretpostavljam da želite da dodatno opalim po portalima jer na društvenim mrežama stalno slušamo optužbe kako nam stalno serviraju golotinju i razne tričarije, ali oni ne snose odgovornost za to. Čitatelji snose odgovornost za sadržaj medija. Danas, više nego ikad, čitatelji vladaju medijima. Danas se točno zna koliko je koji članak čitan i da nas zanimaju kvalitetni sadržaji, oni bi nam to servirali. Da klikamo na dubinske analize ili na smislene tekstove o nečijim životnim pobjedama, ne bi nam konstantno servirali nečije poraze ili poražavajuće glupe tekstove.
Samo se sjetite o čemu ste razgovarali na kavi s prijateljima. Jeste li komentirali nečiji prekid, dekolte, neku svađu ili ste pljuvali po jeftinim sadržajima u medijima, i to nakon što ste kliknuli da se uvjerite u njih? Ili ste razgovarali o tome kako postati bolji roditelj, pohvalili svojeg susjeda koji je nekome pomogao ili komentirali herojstvo nekog vatrogasca? Jeste li tu kavu začinili vlastitom žući ili pozitivom?
Jer dokle god se mi bavimo žućkastim dijelovima tuđih života, oni će nam to i servirati. A mogli bismo se baviti bijelim dijelovima svojeg i tuđih života. Mogli bismo pomoći nekome. Mogli bismo učiti opraštati. Mogli bismo na kavama razgovarati o sebi, a ne o drugima. Lakše je pljuvati, znam… No ipak bi se ta usta mogla i smislenije koristiti, zar ne?