Vjerujem da će se većina lako složiti da su žene bolje u izražavanju emocija. Kada pogledate oko sebe, vidjet ćete mnogo žena koje nemaju problema s time, dok se mnogo muškaraca muči. Slabo izražavaju svoje emocije, još ih slabije razumiju, a najslabije razumiju zašto ih to čini slabićima.
Postoji ta neka zastarjela ideja da pravi muškarac ne pokazuje emocije jer je to znak slabosti. Pravi muškarci ne plaču i ne traže pomoć. Npr., pravi muškarci neće priznati ni kad je očito da su se izgubili pa će od Zagreba do Splita doći preko Osijeka, ali svejedno neće priznati da su promašili skretanje.
Naravno, sve su to potpune gluposti. Naravno da je u redu pogriješiti, nešto ne znati ili ne moći. I naravno da nas emocije ne oslabljuju, upravo suprotno. Postajemo pravi slabići tek ako negiramo svoje emocije. Postajemo slabići ako ih ne poznajemo i ako ih ni ne želimo upoznati. Postajemo slabići jer ne znamo voljeti, oduševljavati se, ne znamo se radovati, ne znamo osjetiti ni važnost oprosta... I to je ozbiljna životna slabost. Možda ne u očima ljudi koji nas i dalje vide u pećinama, ali za sve ostale ljude koje žive u sadašnjosti naravno da je to slabost. A sve kreće od odgoja…
Zašto se četverogodišnjem dječaku koji je pao i razderao koljeno govori da ne plače jer to ne rade pravi muškarci? Pa koji je vražji smisao u tome? Osim što je, naravno, potpuno suludo tvrditi da pravi muškarci ne plaču, još je luđe tvrditi da je netko s četiri godine pravi muškarac. I štetno je. Štetno je za poludjeti.
Pravilo bi trebalo biti vrlo jednostavno - ako te nešto boli, u redu je plakati. Bilo da si dječak ili djevojčica, muškarac ili žena. Plakanje je sasvim prirodna reakcija na jaku bol. Fizičku ili emocionalnu. I ako te nešto jako boli, u redu je plakati. Tako ne pokazuješ da si slabić, nego da si čovjek. Kada odrasli muškarci plaču, tako samo pokazuju da su zreli ljudi, a ne nesigurni dječačići koji se skrivaju od svih, pa i sebe, a upravo se na to svedemo kad nismo u kontaktu sa svojim emocijama.
Naravno da ne tvrdim da trebate svakodnevno ridati na glavnim trgovima svojih gradova, ali svakako tvrdim da je sasvim zdravo slobodno izražavati svoje emocije. Kad vas nešto povrijedi, kad ste ushićeni, razočarani, ljuti, tužni ili, pak, oduševljeni, uvijek je zdravo izraziti emocije.
Ne morate sve emocije izraziti istog trena, ali ih trebate izraziti. U tome nema ništa loše, ni sramotno, ni štetno. Mudra osoba bira samo kako i kada će izraziti svoje emocije, ali ne i treba li ih izraziti. Jer uvijek ih trebamo izraziti! I tugu, i ljutnju, i radost i… Sve, baš sve. Birajte samo kako i kada da ih izrazite.
Primjerice, ako vas razljuti šef, možda i nije najpametnija ideja da ga pošaljete u neku stvar. Pod uvjetom da želite zadržati posao. Ali onda je važno doma izraziti te emocije. Dajte si oduška! Nakon što se ispušete, možda shvatite da vas uopće ne ljuti šef, nego vas podsjeća na tatu ili ste frustrirani činjenicom da ste na krivom poslu ili vas on ljuti zato što traži da ste odgovorniji, a vi ste baš sretni sa svojom lijenošću. Da, da, nekad je stvar i u vama! Uglavnom, tek ako izrazite svoju emocije možete trezvenije razmisliti o situaciji i što ona govori o vama. Tome služi izražavanje emocija, svih emocija!
Ali većina muškaraca nije tako odgajana. Kao u primjeru kad padnemo i ozlijedimo se. Govore nam da nije u redu plakati jer onda nismo pravi muškarci… I onda naučimo gutati suze, naučimo gutati tugu, a potom lagano i sve ostale emocije. Osim ljutnje i agresije. Jer to su društveno prihvatljive emocije za nas muškarce. To smijemo izraziti, tada smo pravi muškarci. Tako nas barem vide pećinaši. Ljutit muškarac izgleda snažno, a agresivan dominantno i opet, kad smo se za puko preživljavanje trebali boriti s veprovima, to su sasvim poželjne karakteristike, ali danas se na taj način samo borimo protiv sebe i boljeg razumijevanja sebe i odnosa s drugima. Naime, ako smo emotivni invalidi, šanse za zdrave odnose s drugima svedene su na nulu.
I zato vas molim da zrelije odgajate svoje dječake! Naučite ih da je u redu plakati kad ih nešto boli. Ako čujete da netko govori da to ne rade pravi muškarci, zaštitite svoju djecu od takvih gluposti. Sasvim je u redu da plačemo kad nas boli. I kao dječaci i kao muškarci. Tako doista ne pokazujemo da nismo pravi muškarci, nego da nećemo postati emocionalni invalidi.