IZDVOJENO MIŠLJENJE

PIŠE GOJKO DRLJAČA Ako u godinama koje dolaze, budemo nasjedali na populističke slatke kolačiće, ispast ćemo majmuni. Isprike majmunima

Ljudski rod, a posebno mi u poprilično neuspješnoj i iracionalnoj Hrvatskoj, treba izvući poučak: moramo biti svjesni da smo, kad su u pitanju glasačke ili potrošačke odluke, zapravo majmuni. Nemojmo se precjenjivati i zalijetati, budimo oprezni. Imamo velike mozgove, ali zapravo smo kapucini. Budemo li nasjedali na populističke slatke kolačiće, ispast ćemo baš majmuni

 

U prošloj, i drugoj po redu izrazito pesimističnoj kolumni po pitanju procjene hrvatske budućnosti već sam spomenuo izrazito zabavnu knjigu “Phishing for Phools: The Economics of Manipulation” koju potpisuju dva vlasnika Nobela, George A. Akerlof i Robert J. Shiller. Samo ime knjige otkriva kako je fokusirana na različite oblike manipulacije potrošačima te objašnjava zbog čega ekonomski sustavi neće i ne mogu biti bazirani na racionalnim osnovama.

Mene osobno najviše je ipak zaintrigirao dio “Phishinga...” u kojem se objašnjava jednostavna pozadina manipulacije kao temelja funkcioniranja političkih sustava: političari u borbi za glasove koriste različite tehnike manipulacije biračkim tijelom kako bi se što više približili svojem konačnom cilju, osvajanju vlasti. To sam znao i prije čitanja “Phishinga...”, samo mi je nakon čitanja postala puno jasnija potencijalna zloćudnost demokracije, sustava koji smo naučili nazivati veličanstvenim i jedinim prihvatljivim, sustava za koji i dalje, možda naivno, vjerujem da je nezamjenjiv.

No, ne trebamo se zavaravati: politički sustav nije tržište na kojem se natječu velike političke, ekonomske i socijalne ideje, nego mjesto gdje političari vješto ili manje vješto, s više ili manje svijesti i savjesti, pecaju glasače raznoraznim mamcima. I ništa tu nije pod kontrolom. Jeftini populisti, sve je očiglednije, na blesave i, što se kaže, jeftine načine privlače glasače, a velikim, “dobro organiziranim” i “pametnim” strankama ne pomažu ni znanja o bihevioralnoj psihologiji u promotivnim aktivnostima ili korištenje big data strategija, pa čak ni artificijelna inteligencija, nego jednostavno počinju kopirati one blesavije i neodgovornije - populiste. Zašto? Kako je to moguće? Pa, i nije neka filozofija: majmun radi ono što majmun vidi.

U “Phishingu...” su Akerlof i Shiller spomenuli pomalo anegdotalni eksperiment s majmunima iz kojega možemo izvući vrlo važnu pouku: Mi ljudi, Homo sapiens, ne bismo trebali zaboraviti da smo tek obični, evoluirani majmuni. I dalje nas vode vrlo slični majmunski instinkti, donosimo odluke kao da smo majmuni. To što imamo kuće, aute ili plaćamo bankovnim karticama i putujemo u svemir uopće ne znači da zajamčeno nećemo donositi sasvim glupe, “majmunske” odluke, onakve koje će često ići u korist naše štete, pa čak i one biološke. Pa stoga, Bože dragi, uopće nije čudno što smo spremni dati glas očigledno nerealnim glupavim populistima.

Kad je u pitanju eksperiment s majmunima, valja reći da su Akerlof i Shiller u “Phishingu...” tek kratko prepričali poznatu Monkey Money seriju pokusa bihevioralnih psihologa zainteresiranih za ekonomiju, koja je provedena u Portoriku sa šest majmuna kapucina koji su, potpuno nevažno ali zabavno, dobili imena po likovima iz serijala o Jamesu Bondu. Znanstvenici, među kojima je najistaknutija profesorica kognitivne psihologije Laurie Santos s Yalea, naučili su majmune koncept novca: nakon treninga kapucini su koristili probušene okrugle komade metala kao da su novčići, tj. kao pravi novac. Kapucini, majmuni malog mozga fokusirani na hranu i seks, počeli su razmjenjivati te metalne tokene za grožđe, banane ili kolačiće na bazi šećera i želatine poznate kao marshmallows.

U tom eksperimentu valja prvo primijetiti da su majmuni bjesomučno kupovali marshmallows, nutricionistički gledano vrlo nezdrave slatkiše od kojih se deblja te na kraju oboli kad se konzumiraju u pretjeranim količinama. Majmuni su se ponašali baš kao ljudi koji preferiraju višak slatkiša ili junk food.

Nadalje, ne baš pametni kapucini brzo su shvatili da kod pojedinih trenera/znanstvenika dobivaju više voća za manje tokena/novčića. Strahovito su brzo shvatili pojam popusta i “politiku cijena” te su se ponašali kao teoretski idealni potrošači, onakvi kakve priželjkuju svi ekonomisti, a posebno marketingaši.

Istraživanje, pak, postaje posebno uzbudljivo kada dođete do dijelova u kojima su se znanstvenici poigravali testiranjem altruizma kod majmuna, a još više u eksperimentiranju s majmunskom spremnošću na preuzimanje rizika. Više-manje zaključak tih poigravanja ljudi s majmunima dokazao je da su majmuni isti kao ljudi ili, recimo to drugačije, ljudi nisu ništa napredniji od majmuna kad je u pitanju donošenje “investicijskih odluka”.

Majmuni su tako, recimo, pokazali da budžetiranje nije nikakva ljudska vještina, nego i oni, kapucini, znaju rasporediti svoje tokene te pritom voditi brigu da troše “pametno”, odnosno ovisno o stanju cijena na tržištu - gledali su kod kojeg znanstvenika mogu dobiti više. Naravno, majmuni su pokazali i veliku sklonost krađi, baš kao i ljudi. Primijećeno je sporadično da su počeli zamjenjivati tokene za seks, odnosno isti tren za voće nakon odrađenog seksa. Nije otkriveno je li se radilo o muško-ženskom ili istospolnom seksualnom odnosu.

U jednom dijelu istraživanja majmunima su dali da trguju s dva znanstvenika, od kojih im je jedan stalno davao za token dva komada voća, a drugi jedan ili tri komada. U majmunskom svijetu to je kao da vam netko garantira 2000 kuna, a drugi 50 posto šanse za 1000 kuna i 50 posto šanse za 3000. I tu su se majmuni ponašali identično kao ljudi u sličnom istraživanju, tj. odlučivali se pretežno za manje rizičnu opciju. No, kad su se počeli malo poigravati s majmunima te im kao opciju nudili znanstvenika koji im pokazuje tri komada voća, onda su se majmuni, privučeni viđenim ali nezajamčenim, počeli ponašati kao ljudi-kockari.

Umjesto da pretežno nastave odlaziti kod onog znanstvenika koji im uvijek daje dva komada voća, kockali su se na mogućnost da dobiju tri komada. U ljudskom svijetu to je kao da počinjete s 3000 kuna i možete uzeti zajamčeni gubitak od 1000 kuna ili ćete se kockati pola vremena pa ostati bez 2000 kuna, tj. samo na 1000 kuna. I ljudi, pokazala su istraživanja, u takvim situacijama kockaju. Kao da su majmuni. Preformulirat ću: majmuni su kao ljudi odnosno ljudi se ponašaju majmunski.

Ovaj i slični detalji iz Portorika zapravo otkrivaju da se i majmuni i ljudi u “investicijskim odlukama” teško nose s vlastitom averzijom prema gubitku: nemaju sposobnost shvaćanja realnog rizika uz percepciju nezajamčenog dobitka. Kod ljudi je to, recimo, primijećeno iracionalno ponašanje kad je očigledno da tržište dionica, obveznica ili kuća pada, a potrošači se nadaju da će se oporaviti. Kod majmuna je to strah od gubitka treće banane koji zapravo nije gubitak jer je nije imao šanse dobiti. Psihološki mehanizam je isti, proizlazi iz bazične averzije prema gubitku.

Ukratko, ljudski rod, a posebno mi u poprilično neuspješnoj i iracionalnoj Hrvatskoj, treba izvući poučak: moramo biti svjesni da smo, kad su u pitanju bilo glasačke ili potrošačke odluke, zapravo majmuni. Nemojmo se precjenjivati i zalijetati, budimo oprezni. Imamo velike mozgove, ali zapravo smo kapucini.

Ukratko: ako u godinama koje dolaze budemo nasjedali na populističke slatke kolačiće, ispast ćemo baš majmuni. Pri ovome zadnjem nikako ne bih želio uvrijediti šest kapucina iz Portorika. Ta mala gospoda pokazala su, čini mi se, veću vještinu budžetiranja nego što je godinama gledamo u hrvatskim javnim financijama, a u zadnje vrijeme i u nekima od najvećih domaćih korporacija. Majmuni, ako ništa drugo, nisu potrošili puno više nego što su imali.

Za kraj preporučam malo opuštanje i meditiranje: pronađite na YouTubeu stari hit Željka Brodarića Jappe iz 1982. “Majmun radi, što majmun vidi”, pustite ga glasno te malo razmislite kako je moguće da nam političari iz vrlo različitih stranaka prodaju vrlo slične, jeftine priče. Nakon toga pokušajte zamisliti kako bi šest majmuna riješilo problem ovrha, tj. akutno hrvatsko političko pitanje. Recimo da jedan majmun posuđuje novčiće ostalim majmunima jer je shvatio da tako dobiva dodatni novčić. Što će učiniti pet majmuna koji su posudili i potrošili novčiće i ne mogu ih vratiti majmunu koji očekuje dodatni novčić, a znaju da ih čeka polijevanje hladnom vodom ako ne vrate novčiće?

Nekako se nameće zaključak da će znanstvenici morati zaštititi majmuna zajmodavca od majmuna dužnika. Međutim, u kavezu je pet majmuna kojima se ta ideja ne sviđa...

Izdvajamo