Predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović odrasla je u malom grobničkom selu nedaleko od Rijeke, tijekom 70-ih i 80-ih, posljednjih dekada komunizma. Tada i tamo završila je osnovnu i dio srednje škole, a onda je - još debelo tijekom komunizma - dobila stipendiju za srednjoškolsko obrazovanje u Americi. Sa 17 godina otišla je Novi Meksiko, tamo maturirala i s maturom se vratila u SFRJ.
Kolinda Grabar-Kitarović pripada onim ljudima koji se vole prustovski vraćati na razdoblje svoje mladosti. Njezin put od grobničke mesarske kćeri do Los Alamosa i Pantovčaka bitan je dio njezina mita o “self made woman”. Njezino odrastanje na selu važan je dio njezine komunikacijske strategije, jedan od načina na koji se političarka koja je cijeli život provela u centrima moći predstavlja kao “narodska” i “drukčija od elite”. Stoga nije čudo da je pastorala grobničkog djetinjstva dospjela i u njezinu službenu biografiju. U njoj je bukolički opisivala kako se “vješto penjala po stablima, kopala zemunice, trčala po pustim poljima dok je vjetar šibao moje lice”. Buduća hrvatska predsjednica “ljuljala se nad bistrinom Rječine, puštajući se bez straha u hladnu, duboku vodu, hvatajući zrak u plućima i plavetnilo neba u oku”.
Tako je izgledalo grobničko odrastanje Kolinde Grabar, buduće Kitarović. Bilo je to odrastanje u primordijalnom raju, locus amoenusu pretkapitalističke idile u kojoj još nije bilo industrije, kiselih kiša, Lidla ni Kauflanda. Krotki i skromni ljudi živjeli su krotke i skromne živote, kupujući nužne potrepštine u skromnim lokalnim trgovinama, poput one koju je vodio i njezin otac. Ipak, nad tim se bukoličkim svijetom nadvijala jedna strašna, opresivna tegoba. A kakva je to grozota, nikad ne bismo saznali da, eto, ovog tjedna nismo čitali bečki Kleine Zeitung.
U bečkom Kleine Zeitungu, naime, aktualna je hrvatska predsjednica otkrila kakvo je totalitarno mjesto negdje oko 1979. bio mjesni grobnički dućan. “Nisam ništa drugo htjela nego da iziđem iz komunizma. Htjela sam biti slobodna. Htjela sam imati mogućnost u dućanu birati između raznih vrsta jogurta, i da ne moram vlastima priopćavati koliko ću kruha trebati idućeg tjedna”, rekla je hrvatska predsjednica novinaru bečkog lista. Tako je svima onima koji nas već desetljećima - poput Daleke obale - uvjeravaju da su “osamdesete bile godine” hrvatska predsjednica odala pomno čuvanu tajnu. Zaboravite Polet, odmarališta, društvene stanove i novi val. Sve je to tek Matrix. U stvarnoj komunističkoj Hrvatskoj, onoj u kojoj je živjela mlada drugarica Grabar, lokalni je komitet na tjednoj bazi odobravao kruh.
“Jogurt-intervju” hrvatske predsjednice je, dakako, odmah nakon objave izazvao pravu oluju. Već sutradan internet je bio preplavljen vicevima, skarednim videima i domišljatim memovima, povjesničari su počeli vaditi statistike, pa su čak pronašli negdje da se u SFRJ tada proizvodilo 85 vrsta jogurta. Namirnica koja je nekako baš u to doba od opskurnog bugarskog lokalnog specijaliteta postala dio globalne prehrane poprimila je u samo par dana razmjere političke metafore. Tijekom 80-ih, u Vojvodini je Milošević počinio “jogurt-revoluciju”, anektirajući pokrajinski komitet Partije. Trideset godina poslije, svojom “jogurt-revolucijom”, hrvatska je predsjednica pokušala anektirati - naše sjećanje.
A nakon što se oluja satire stišala, nakon što su internetom prohujali memovi, fotomontaže i šaljiva videa, nakon što su izišli i komentari i komentari komentara, možda je trenutak da se vratimo pitanju koje je u ovoj priči meritum: naime, koja je uloga jogurta u našoj revoluciji?
Da bi se odgovorilo na to pitanje, nije dovoljno promatrati mali grobnički dućan u kojem ste te 1979. mogli - vjerojatno - kupiti ljubljanski, karlovački i varaždinski jogurt. Potrebno se pomaknuti 94 kilometra zapadnije te otići u jedan drugi, veći dućan. Recimo, jedan od dućana na tršćanskome Ponte Rossu.
Upravo negdje u doba kad osmoškolka Kolinda Grabar u mjesnom grobničkom dućanu kupuje jogurt, Ponte Rosso je, naime, bio na svojem vrhuncu. Krajem 70-ih SFRJ još zataškava razmjere duga, a stanovništvo živi posljednje godine bez javne štednje. Tadašnji građanin Hrvatske, ako je vjerovati ekonometriji, tada ima deset posto veću platežnu moć nego što je ima danas. Jugoslaveni već odavno imaju pasoše i slobodno putuju u inozemstvo. Te pasoše, začudo, ne koriste da bi razgledavali katedrale. Najčešće ih koriste da bi otišli do Trsta. Da bi otišli i tamo kupili nešto čega u Jugoslaviji nema ili, barem, nije tako dobro.
Koliko pamtim, jogurt nije pripadao u ono što se kupovalo u Trstu: možda zato što je kvarljiv. Ali, tih 70-ih, u vrijeme kad mlada gospođa Grabar zdvaja nad ponudom grobničke trgovine, Jugoslaveni su u Trstu kupovali štošta drugo. Kupovali su parmezan, gorgonzolu i Barillinu paštu, teflonske tave, odjeću, igraće karte i pampersice. Tadašnji jugoslavenski potrošač možda je u svojoj trgovini i imao sireve, Klarinu tjesteninu, Podravkinu konšervu i 85 vrsta jogurta. Svejedno, on je hrlio u Trst jer je u Trstu sve nekako bilo bolje: umaci su bili ukusniji, delicije bolje pakirane, industrijski kolači prhkiji, cipele bolje dizajnirane, pašta se ne bi prekuhala. Za Jugoslavene, Trst je bio Zapad - a na Zapadu su se mogle kupiti bolje i ljepše stvari.
Komunizmi - pa i jugoslavenski komunizam - nisu pali zbog ljudskih prava, žudnje za slobodom i pravom na javnu riječ. U Jugoslaviji, komunizam je propao zbog Ponte Rossa. Komunizam su u Jugoslaviji srušili Berloni i Scavolini, talijanske nape, cipele i gorgonzola. Gorgonzola koje - za razliku od jogurta - vjerojatno doista nije bilo u grobničkoj butigi.
Postoji, međutim, i naličje te priče, naličje koje je pošteno spomenuti onog časa kad se počnu prebrojavati vrste jogurta u Jugoslaviji. A da bi razumio to naličje, čovjek treba, recimo, otići na veliku izložbu posvećenu 60-ima koju je ovog proljeća organizirao Muzej za umjetnost i obrt. Današnjeg dvadesetogodišnjaka, naime, na toj izložbi vjerojatno neće zaprepastiti to što su se u Hrvatskoj 60-ih slikale sjajne slike ili snimali dobri crtići. Generaciju koja živi u današnjoj Hrvatskoj - dakle, u zemlji koja još jedva što proizvodi - ponajprije će zapanjiti što se tada, šezdesetih, sve proizvodilo u domovini. Na toj izložbi posjetitelj će vidjeti i domaće pokućstvo, i domaće posuđe, bijelu tehniku i rasvjetna tijela, kućne potrepštine, pa čak i zagrebačku vespu. Izložba 60-e, naime, izložba je o društvu koje je nastojalo u što je moguće većoj mjeri biti samoodrživo i proizvoditi sve što mu treba ne oviseći o izvozu.
Današnjim studentima, odraslim u zemlji koja sve uvozi, stoga je teško shvatiti da je ovdje postojalo društvo u kojem je TV prijemnik bio iz Banje Luke ili Niša, bojler iz Velenja, štednjak iz Zagreba, auto iz Vogošće, Kopra ili Novog Mesta, traperice su bile iz Varaždina, a tenisice i školska torba iz Splita. Postojalo je društvo u kojem se nešto tako složeno kao što je kamion (FAP) proizvodilo u - Priboju na Limu? Zna li itko od vas where-the-hell-is Priboj na Limu?
To je bilo društvo u kojem je, ukratko, odrastala mlada Kolinda Grabar. Društvo u kojem ste kupovali jednu od tri vrste automobila, ali domaćih automobila. Jednu od tri vrste jogurta, ali domaćih jogurta. Nije to bio Ponte Rosso, nije tu bilo divota šarenih talijanskih polica. Ali, taj autarhični, samoodrživi svijet stvarao je radna mjesta u Vogošći, Splitu, Nišu i Priboju na Limu. Iz tih radnih mjesta proizlazile su radničke plaće, plaće koje bi samoupravljači tako rado trošili kupujući na Ponte Rossu parmezan.
Taj je svijet, dakako, nestao. Nisu ga zbrisali ni tranzicija ni HDZ: zbrisala ga je globalizacija. Taj svijet jednako je nestao u Hrvatskoj kao što je nestao i u Leipzigu, Pireju i u Sjevernoj Engleskoj. Dospjeli smo u vrli novi svijet u kojem danas svaki veći market izgleda kao apgrejdana verzija tadašnjeg Trsta - u svakom od njih možete kupiti izraelski humus, tilzitski sir, australsko vino, nizozemski umak od soje i irsko pivo. U svakom od njih imate desetke jogurta. Gotovo sam siguran da i u grobničkoj butigi ima ementalera, i onog s većim i onog s manjim rupama. Nitko ne treba baš ni zbog čega ići u Trst.
Ali, ta priča ima i svoje naličje. A to naličje čovjek vidi kad se vozi kroz splitsku suburbiju, kroz pustopoljine Zagore, Moslavine, Slavonije. Tamo će od Trilja preko Sinja, Siverića, Knina naići na uvijek iste prizore, prizore koje ćemo (bojim se) uskoro gledati u Uljaniku - prizore bivših tvornica obraslih u drače, razlupanih prozora, s ruzinavim zupčanicima i zavojnicama koje leže u visokoj travi. A iza svake te ruine stoje ljudske priče, priče o ekonomiji koja nije izdržala globalnu konkurenciju, o proizvodnji koju je smlavio famozni “uvozni lobi”. Uvozni lobi koji je doveo sve jogurte svijeta u grobnički dućan.
Zato ja ne zamjeram Kolindi Grabar-Kitarović što u austrijskim novinama laže o jugoslavenskoj mliječnoj industriji. Ne zamjeram joj što se ne sjeća u laskavom svjetlu ponude u grobničkoj butigi. Zamjeram joj što, poput tipičnog populista, nije spremna građanima reći i drugi dio istine. Što im nije spremna reći u lice istinu koja je ne bi činila popularnom.
Da je, naime, ovo što sad imamo točno ono što smo htjeli. Da smo se upravo za ovo borili, pa to i imamo. Imamo u dućanu baš sve jogurte svijeta. I djecu u Irskoj. A ti jogurti i ta djeca u Irskoj lice su i naličje iste priče.