VIJESTI IZ LILIPUTA

PIŠE JURICA PAVIČIĆ Ovo je jedina istina o skretanju HDZ-a, glasačima se nije omrznuo ni zbog Istanbula, ni zbog kurikularne reforme ni zbog Pupovca

Split, 180120.
U hotelu Radisson Blu u prisustvu premijera Republike Hrvatske Andreja Plenkovica i mnogobrojnih ministara i clanova Vlade i ostalih uzvanika odrzana je proslava 30. godisnjice od osnivanja HDZ-a u Splitu.
Na fotografiji: Ante Sanader, Petar Skoric, Andrej Plenkovic, Andro Krstulovic Opara i Milijan Brkic.
Foto: Vladimir Dugandzic / CROPIX
Vladimir Dugandzic / CROPIX

Omrznuo im se zbog dubinskog klijentelizma, krivih imovinskih kartica, Mercedesa u garažama, milijunskih kuća za roštilj, obžderavanja na općinski račun, držanja skala Bandiću, kemijanja s GUP-ovima, zapošljavanja nećakinja i stranačkog kadroviranja...

Krajem osamdesetih godina, u vrijeme kad je socijalistička Jugoslavija već bila u rasapu, tadašnjem je Savezu komunista Hrvatske na um pala krupna demokratizacijska ideja. Odlučili su da će prvi put organizirati unutarstranačke izbore s više kandidata.

Na taj se skok u nepoznato odlučila tada još duboko konzervativna partija, partija koja se desetljećima vodila oprečnim principom: uski je gremij vodstva birao one koji će birati same njih. Nije stoga čudo da je ideja o izborima s više kandidata bila ravna potresu. U tada već ponešto liberaliziranom tisku počeli su se javljati orni protivnici te novotarije. Tih je protivnika bilo u to doba dosta, a jedan od onih koji su se demokratizaciji glasno suprotstavili danas je - recimo - vrlo desni kolumnist Slobodne Dalmacije.

Ti i takvi protivnici izbora s više kandidata uglavnom su operirali s jednim ključnim argumentom. Budu li članovi partije sami slobodno birali, tvrdili su, mogli bi otpasti upravo oni koji su za rad i promjene. Oni su se, bila je teza, “svojim radom mnogima zamjerili”.

Taj argument, naravno, nije bio budalast. Jer, i tada su (valjda kao uvijek) bila vremena “bolnih rezova”, i tada su bila vremena “nužnih reformi”. I tada se frktalo na birokrate, okoštale strukture i kočničare promjena. Stoga se i tada - logično - postavljalo pitanje: zašto bi birokrati i okoštale strukture, dakle oni kojima je status quo dobar - birali promjenu? Zašto bi birali reformatora koji će ih izgurati iz njihova komoditeta?

To je pitanje koje, naravno, pada na um i stranačkom članstvu stranaka u demokracijama. No, u višestranačkim demokracijama članstvo mora katkad odabrati svježu krv, i to jednostavno zašto što će bez nje izgubiti vlast, ili neće doći na vlast. Ali, SKH nije bila stranka u višestranačkom sustavu. Ona nije mogla izgubiti vlast. Zašto bi onda, doista, njezini članovi birali one “koji su se svojim radom mnogima zamjerili”?

Ta 1988. - godina kad je SKH naumio uvesti izbore s više kandidata - čini se danas tako daleko. Te 1988. Boban i Šuker još su igrali za juniore, košarkaški se klub još zvao Jugoplastika, a tehnološke su novotarije dekade bili VHS i telefaks. Mnogo je vremena prošlo otada. Ipak, u protekle su 32 godina neke stvari u ovoj zemlji ostale tvrdokorno, nepopravljivo slične.

Recimo, “partija”. I njezini unutarstranački izbori.

Jer, 32 godine kasnije Hrvatska opet živi u političkom realitetu koji je prožet jednom dominantnom strankom. Opet živi u političkoj pejzažu u kojem su unutarstranački izbori u vladajućoj stranci vjerojatno važniji za društvo od onih “pravih”, parlamentarnih izbora. Opet proživljavamo političku situaciju u kojoj vladajuća partija - isto kao 1988. - promovira avangardnu novotariju. Naime, prvi put provodi unutarstranačke izbore s općim pravom glasa i više kandidata.

Unutarstranački izbori za vodstvo HDZ-a zasad se odvijaju u ozračju pomalo bizarne asimetrije. Premda se još ne zna ni datum izbora, desetine lokalnih načelnika i župana već šalju brzojave potpore mudrom rukovodstvu. Na drugoj je pak strani zasad majušna, ali glasna grupa zagovornika diskontinuiteta, koji konstatiraju da su “birači HDZ-u poslali poruku”, da je HDZ “iznevjerio svoje biračko tijelo” i “napustio Tuđmanovo korito”. Protivnici sadašnjeg premijera pri tome prigovaraju Plenkoviću “skretanje ulijevo” (!?), udaljavanje od materinskog vodstva Crkve i ćudoredno vrludanje. Pri tome ni Stier ni Kovač nisu kadri objasniti kako je to glasačko tijelo kaznilo Plenkovića za skretanje ulijevo, time što je na predsjedničkim izborima odabralo - ljevijega?

Glasačko tijelo - istina - zaista jest kaznilo HDZ. HDZ doista jest izgubio dio svoje baze zbog svoje politike. Ali, glasačima Plenkovićev HDZ nije omrznuo ni zbog Istanbula ni zbog Marrakeša, ni zbog kurikularne reforme ni zbog Milorada Pupovca. HDZ im je omrznuo zbog dubinskog i nikad opipljivijeg klijentelizma, zbog krivih imovinskih kartica, zbog Mercedesa u garažama, milijunskih kuća za roštilj, zbog misterioznih “pozajmica” od 40.000 eura, zbog obžderavanja na općinski račun, zbog držanja skala Bandiću, kemijanja s urbanističkim planovima, zapošljavanja nećakinja i stranačkog kadroviranja. Taj i takav HDZ u posljednjih je nekoliko godina ljepilom impregnirao klijentističko-nepotističko klupko oko nacionalnih i lokalnih institucija pa nije onda čudo da je počeo iritirati i konzervativne i liberalne, i crne i crvene. I nekim HDZ-ovcima je to postalo jasno, kao što je postalo jasno posljednjem hlebincu hrvatske konzervativne politike, Davoru Ivi Stieru. Stieru, koji je uoči stranačkih izbora članstvu najavio da će cilj njegovog vodstva biti - pazite sad - “borba protiv klijentelizma”.

Taj i takav Davor Stier vjerojatno će se kandidirati na nadolazećim unutarstranačkim izborima. Stavit će svoje ime na listić s kojeg će vodstvo birati oko 250.000 članova The Stranke.

A jedan od tih 250.000, recimo, bit će načelnik Segeta Vinko Zulim. Načelnik koji vlada već 26 godina, koji se proslavio time što je tukao reportere i uz šetnicu ugurao svoj obiteljski hotel, a kolega Matijanić s portala Index.hr nedavno je otkrio da je Zulim u jednoj kalendarskoj godini na gošćenje potrošio 170.000 kuna reprezentacije - od čega 7000 u jednom danu.

Među tima koji će birati Plenkovića, Kovača ili Stiera bit će načelnik Kolana Marin Pernjak koji je u općini od 800 stanovnika potrošio u godinu dana 425.000 kuna za reprezentaciju, a tim su se novcem među inim kupovali juneći ramsteci, flaster i čačkalice.

Među onima koji će birati novo mudro rukovodstvo bit će, recimo, načelnici Škabrnje Nediljko Bubnjar i Kristina Erlić, protiv kojih je USKOK podigao optužnice jer su tijekom šest godina za privatne svrhe potrošili 900.000 kuna općinskog novca, pokrivajući ih dijelom lažnim putnim nalozima.

Novo će mudro rukovodstvo birati i Josipa Rimac, bivša načelnica Knina, koja je prema propisima za područja od posebne državne skrbi ugrabila rješenje ne za jedno, nego za tri “stambena pitanja”, da bi potom pred sud kao žrtvu poslala lokalnu činovnicu koja joj je potpisala to rješenje. Činovnica je za “nagradu” dobila sudsku presudu, a Rimac za “kaznu” fotelju državnog tajnika.

Između Plenkovića, Kovača i Stiera novog će šefa HDZ-a birati i Petar Škorić, šef splitskog HDZ-a, čovjek koji se najednom premetnuo u stranačkog neposlušnika, no to mu nije smetalo da sebe zaposli u Županijskim cestama, brata u Plovputu, a ženu u Splitskoj županiji, gdje uređuje web stranicu.

Mogao bih ovako redati još do sudnjega dana. Mogao bih do iznemoglosti nizati primjere unutarstranačkih glasača koji su jeli i pili besplatno, dobivali na dar aute, lažirali putne naloge, “posuđivali” lipicance iz ergele ili koristili općinskog vozača da im vodi dijete na trening. Mogao bih, ali to je posve izlišno jer ste - mislim - shvatili poantu. Poanta je da slično kao 1988. vladajuću partiju čine birokrati, okoštale strukture kojima je status quo dobar. S tom razlikom da su partijski birokrati iz 1988. barem mogli pokazati što su ostavili nakon 40 godina iza sebe. Ovi sadašnji ostavili su pustoš kao da je prošla invazija skakavaca.

Za nekoliko tjedana ili mjeseci - još neodređenog dana - sva će ta masa imatelja klijentističkih povlastica, profesionalnih pretorijanaca, nećakovih nećaka i uhljebljenih kadrova prvi put između više kandidata birati stranačko vodstvo. I baš kao 1988., oni nemaju ama baš nikakvog razloga da daju glas onom koji bi mijenjao njihov komforni status quo. Ako bi se na ovim izborima i našao kandidat koji se - rječnikom iz 1988. - “svojim radom mnogima zamjerio”, nisam uvjeren da baza to pregnuće prepoznati.

Zamisao da se HDZ može izliječiti od klijentelizma iznutra neozbiljna je politička fantazija. Zašto? Zato što je klijentelizam već dugo jedino ljepilo koje drži na okupu to disonantno, zavađeno i ideološki ispražnjeno klupko. Bez klijentelističkog interesa, HDZ bi anihilirao, kao što je SKH anihiliralo kad se odrekao jedinog kohezivnog tkiva: a to su bile prazne, deklamatorske titoističke parole.

HDZ od klijentelizma ne mogu izliječiti puritanski reformatori iznutra. HDZ se od klijentelizma može izliječiti samo jednom gorkom medicinom: a to su izborni porazi. I to ne porazi na parlamentarnim izborima, jer HDZ je tijekom ovih desetljeća naučio vladati Hrvatskom a da pri tom ne vlada vladom. HDZ će se promijeniti samo ako počne gubiti u provincijskim županijama. Ako počne trpjeti poraze u svim tim Kolanima, Segetima, Nerežišćima, Sućurjima i Lipicima, u svim tim malim i nevidljivim mjestima u kojima se mrijeste stranački kadrovi, u kojima se uče političke navike i fermentira ovakva politička kultura. Jer, kad ona jednom proklija, pusti pipce i dosegne do Markova trga, tada je prekasno. Tada nema više mačete koja to može sasjeći.

Izdvajamo