SUMNJIVO LICE

PIŠE MILJENKO JERGOVIĆ: NOVO NORMALNO JE VAZDA ABNORMALNO Riječ je o opasnom pokušaju da se normaliziraju stvari koje su civilizacijski neprihvatljive

Zagreb, 250420.
Nehajska 5.
Nacionalni stozer civilne zastite odrzao je konferenciju za medije o najnovijim detaljima sirenja koronavirusa u Hrvatskoj.
Na fotografiji: Alemka Markotic, Krunoslav Capak i Davor Bozinovic.
Foto: Darko Tomas/POOL/CROPIX
Darko Tomaš / CROPIX

Alemka Markotić, Krunoslav Capak i Davor Božinović

Osim što je “novo normalno” jezična nakarada, riječ je o opasnom pokušaju da se normaliziraju stvari koje su civilizacijski neprihvatljive, recimo da je crkva iznad kina i kazališta

Hrvati, kažu istraživanja, malo čitaju. Ne trebaju nam istraživanja i da primijetimo da otežano govore hrvatski jezik. I pritom malobrojni među njima imaju svijest o tome da su ove dvije stvari povezane: malo čitanje i otežano govorenje. Pa se tako onda svako malo pojavljuju nezgrapne i kvrgave fraze, rogobatne riječi, kojima javne osobe, brbljači i brbljačice na komercijalnim i na onoj jednoj državnoj televiziji, a za njima i vladajući političari, pokušavaju izraziti neko novo stanje ili neku malo drukčiju pojavu.

U pravilu, radi se o doslovnom prijevodu s engleskog - jer to je jezik koji se na hrvatskoj razini može znati i bez čitanja, ali ga formiraju i razvijaju oni njegovi izvorni govornici koji itekako čitaju - najčešće prisvojenom preko naslova u nekom stranom ili domaćem tabloidu ili toaletoidu. I još nešto je pravilo: za to tobože novo stanje i za drukčiju pojavu postoje u hrvatskom jeziku vajkadašnje riječi i fraze, ali za njih naša nečitajuća čeljad naprosto ne zna.

Najnovija fraza, koja ovih dana preplavljuje javni prostor, i djeluje infektivnije i virulentnije od Covida-19 je “novo normalno”. Pretpostavka je, naime, kojoj se ne smije proturječiti, jer je tako odredio Krizni stožer, da je epidemija preobrazila svijet, da je fizičko rastojanje, koje policajministar Božinović i primarijus Capak nazivaju socijalnom distancom, imperativ svih budućih međuljudskih odnosa, i da će to utjecati na sva politička, kulturna i civilizacijska načela na kojima je prethodno bio temeljen naš svijet.

Nema, dakle, više slobode kretanja, slobode govora i slobode izbora, ako je to u sukobu s protuepidemijskim mjerama. A je li u sukobu s protuepidemijskim mjerama, to će odrediti policajministar i primarijus, pa će tako kazališne i kino predstave biti prijetnja narodnom zdravlju, i strogo zabranjene, dok će vjerski obredi, ili kako ih Božinović naziva na dnevnoj konferenciji Kriznoga štaba, “svete mise”, biti dopušteni, pa i preporučeni.

Istina, nema tog vatikanskog niti teheranskog epidemiologa koji bi mogao obrazložiti zašto i kako sveti obred nije infektivan, a profani obred jest infektivan, i otkud virusu, koji ne samo da nema pameti ni duha, nego se ne zna ni je li živo biće, svijest o razlici između crkvene i kazališne predstave, otkud virusu, primarijuse Capak i doktorice Markotić, pobožnost da izbjegava inficirati vjernike u trenucima molitve?

Pritom, možemo sasvim ostaviti po strani nešto što je u normalnom društvu i među čitajućim ljudima mnogo važnije od svih epidemioloških pitanja: nije li Hrvatska, odlukama Kriznog štaba, Vlade ili koga već, pitanja duha, duhovnosti i žive, obredne igre, učinila monopolom Katoličke crkve - ili se, budimo pošteni, ipak radi o oligopolu, jer je i ostalim vjerskim zajednicama, recimo pravoslavnima i muslimanima, dopušteno da vrše, kako to Božinović kaže, “svete mise” - dok su svima drugima javni obredi duha i duhovnosti zabranjeni?

Jer, znate, kazalište i kino, kao i književna predstavljanja i pjesničke večeri, javni su obredi duha i duhovnosti, kao što su to i opća bogosluženja, džuma namazi, svete mise. Razlika je samo i jedino u tome što su jedni obredi profani, a drugi su sveti.

Ali čak i u srednjem vijeku, čak i u Francovoj Španjolskoj i Homeinijevom Iranu, koji su bili najostvarenije vjerske države u dvadesetom stoljeću, profani obredi bili su dopušteni. Što jedna zajednica, što jedna država, što jedan Krizni štab govore o sebi kada legaliziraju svete, a zabranjuju profane duhovne obrede? Ako ne bismo bili dobre volje, kao što baš i nemamo previše razloga da budemo dobre volje, rekli bismo da na takav način ostvaruju ideal države i društva po vlastitoj mjeri.

Ako bismo baš bili od volje, i skloni božinovićevsko-capakovskom gledanju na stvari, mogli bismo benevolentno zaključiti da ti ljudi, kao i većina Hrvata, malo čitaju. I onda im je od nečitanja došlo da zabranjuju nešto što smije, u protuepidemiološke svrhe, biti zabranjeno samo ako je zabranjeno i ono drugo. Dakle, ako je Božinović dopustio katolicima, pa čak i muslimanima, da drže “svete mise”, onda Božinović mora dopustiti i kino.

Ali danas uopće nismo htjeli o tome, htjeli smo o nečemu drugom! Nismo čak htjeli ni o tome da se takva situacija, u kojoj su, kobajagi samo iz protuepidemioloških pobuda i razloga, suspendirana ljudska prava i slobode, i u kojoj je profana duhovnost protjerana iz javnog prostora, tako što su zabranjeni svi njezini obredi, pokušava pretvoriti u trajnu normu i u nešto što je “novo normalno”. Nismo, dakle, htjeli govoriti o sadržaju, htjeli smo govoriti o formi te neizgovorljive, uvredljive i idiotizirajuće nakarade.

Ono što je normalno, to nikako ne može biti novo. Pogotovu ne u ovom i ovakvom kontekstu. Premda, ruku na srce, ne znam kakav bi to trebao biti kontekst u kojem bi uz riječ normalno pristajala riječ novo. Ali, ako biste već poželjeli, makar i kao besmislicu, izgovoriti frazu u hrvatskom jeziku, onda bi ta fraza trebala biti: “nova normalnost”, a baš nikako “novo normalno”.

I onda biste, nadograđujući besmislicu, ili nalazeći opravdanja i objašnjenja za revolucionarne preobražanje društva, pod krinkom protuepidemijskih mjera, mogli nabrajati elemente “nove normalnosti”. Ali nekako nikako i novog normalnog. Zato što se na hrvatskom to naprosto tako ne kaže.

Naravno, forma nikad nije baš sasvim neutralna prema sadržaju. U nakaradi od fraze “novo normalno” nije samo neznanje hrvatskog jezika, proizašlo iz kroničnog nečitanja, nego je riječ i o nakaradi mišljenja. Ono što je normalno, ili što je - poslužimo se nakaradom - “staro normalno”, nije stvar jednokratnog dogovora, niti je proizvod neke capaške i božinovićevske jednokratne političke ili epidemiološke svijesti.

Na tom “starom normalnom” utemeljena je ne samo naša europska civilizacija, nego i naša ljudskost i pismenost. Odstupanje od toga je, naravno, moguće. Događa se to za vrijeme rata, epidemije, zemljotresa, apokalipse… Dakle, u nenormalnim situacijama. Ideja da bi načela koja se primjenjuju ili prihvaćaju u nenormalnoj situaciji mogla ili trebala postati normalna opasna je i ekstremistička.

Recimo, u jeku neke epidemije, čovjek osim što je sebi i svojim bliskim dužan da se čuva zaraze, ima i stanovit dug prema zajednici kojoj će pasti na grbaču ako se razboli. To je norma u sasvim nenormalnoj situaciji, ali to ne može biti ni “novo normalno”, ni element neke nove normalnosti. Samo usred velike epidemije, recimo u Lombardiji, dok svud naokolo umiru stotine ljudi, obaveza prema vlastitom zdravlju može imati veze sa zajednicom.

Istog trenutka kad epidemija padne, ta se obaveza, bez obzira na sve krizne stožere, prva ukida. Jer samo je u nacističkoj Njemačkoj zdravlje bilo propisano kao patriotska obaveza svakoga čistokrvnog Nijemca. I to je onda bilo to “novo normalno”, samo u nekoj drugoj, njemačkoj jezičnoj nakaradi.

Čovjek je dužan sebi i svom zdravom razumu da nenormalno stanje, koliko god ono trajalo, smatra nenormalnim. Covid-19, taj sitni hajvančić, koji je na pola puta između živog i neživog, ne donosi nikakvu revolucionarnu promjenu cijelome svijetu.

Covid-19 sam po sebi i nije problem, jer on samo ukazuje na prethodno postojeći problem kapitalističkog poretka (cjepiva i lijeka nema samo zato što za prethodne koronaviruse nisu bili isplativi). Covid-19, koliko god trajala famozna virusna afera, s epidemijom i ostalim pratećim pojavama, nikako ne može postati element civilizacijske normalnosti. Novo normalno je vazda abnormalno.

Izdvajamo