SUMNJIVO LICE

PIŠE MILJENKO JERGOVIĆ Ono što vas je uzrujalo u Tedeschijevu govoru zove se patriotizam

Zagreb, 260618. Hotel Westin.
Savska.
Konferencija Hrvatska kakvu trebamo 5 godina u EU posvecena petoj godini clanstva Republike Hrvatske u Europskoj uniji. Na fotografiji: Emil Tedeschi.
Foto: Goran Mehkek / CROPIX
Goran Mehkek / CROPIX

 

U skoro dvadeset i devet minuta, koliko je trajao govor Emila Tedeschija na poduzetničkom festivalu održanom u prostorima Muzičke akademije u Zagrebu, na ono za što će ga desnica napasti otpada jedva dvije minute izrečenog skoro sasvim mimo okosnice govora, u jednoj usputnoj i šarmantno dramatičnoj digresiji. Na društvene i civilizacijske vrijednosti, te na kontekst u kojemu se poduzetnici bave svojim poduzimanjem, govornik je potrošio još minutu-dvije. Ostalih dvadeset i pet minuta govorio je o upravljanju tvrtkom, o ljudskim resursima, odnosu prema zaposlenicima, profitu, te potrebi da se tvrtka restruktuira kada joj dobro ide i kada je povoljna šira gospodarska situacija, a ne kada stvari krenu loše. Nadovezivao se na nešto što je prije njega rekao Nenad, vi ćete već znati i koji Nenad, hvalio Matu Rimca, a onda i ostale kolege poduzetnike koji su mu po dobru na um pali, predstavivši se, kao i obično, u dobrom svjetlu, kao netko tko nema problema ni s konkurencijom, ni s osobnom sujetom. Govorio je nepripremljen, improvizirao je, pa gdje ga priča odvede, onako kako to rade izrazito samouvjereni, rječiti i obrazovani ljudi, kao i veseli ignoranti kojima se dopadaju nastupi Stevea Jobsa ili Billa Gatesa (bez obzira na to što ta dvojica nikad nisu improvizirala).

Dva su stilska i dramaturška vrela Tedeschijeva govora: košarka i rock muzika. Metaforikom košarke i sporta otvorio je svoj nastup, i njome se služio u prvih desetak minuta. Manje efektno, i neusporedivo kraće, poduzetništvo je objašnjavao preko rock muzike. Najprije je spomenuo knjigu Darka Glavana i Dražena Vrdoljaka “Ništa mudro”, za zatim i testamentarni album Davida Bowieja “Black Star”. U govorima vještih političara - istina, ne u Hrvatskoj - a pogotovu poduzetničkih magova, poput upravo spomenute gospode Jobsa i Gatesa, kulturne, književne i filozofske reference su veoma važne. Neki, poput Jobsa, od njih stvaraju misaone sustave, preko kojih, kao Tedeschi preko košarke, objašnjavaju svoj svijet, i u stanju su da priču o svojoj tvrtki i njenom proizvodu prispodobe savršenstvu soneta i slobodi Joyceova “Uliksa”, dok drugi, poput srpskog predsjednika Vučića, citatima važnih pisaca ukrašavaju i pripitomljuju svoj nastup. Ali i Jobs i Vučić dobro znaju koliko je i zašto je važan govor o vrijednostima.

Triput se, svaki put dramaturški efektno, Emil Tedeschi gnjevio u svom govoru. Prvi put, okomivši se na dekana Muzičke akademije koji je Milana Bandića predložio za počasnog doktora Zagrebačkog sveučilišta. Drugi put, kada je propovijedao o crncima i Srbima u Splitu i Japancima i Koreancima na Markovu trgu. Treći put, kada se gnjevio na Velimira Neidhardta i projekt Zračne luke Franjo Tuđman. Ono što je dramaturški efektno nije, međutim, uvijek i moralno ispravno, a katkad ni mudro.

Milan Bandić i gradska uprava, kako glasi urbana legenda, plaćaju, ili su obećali plaćati, komunalije za veliku, lijepu i funkcionalnu zgradu, koje Muzička akademija sama nije u stanju platiti. Svaki bi, ili skoro svaki čovjek bio u stanju da za rješavanja zaostalih računa od struje, vode, telefona i pričuve svog inkasatora predloži za počasnog doktora Zagrebačkog sveučilišta, a kamoli neće gradonačelnika. Naravno, to nije u redu, to je jadno i bijedno, ali tako to biva u zemljama jada i bijede, u kojim niču muzičke akademije i muzeji suvremene umjetnosti koji onda nemaju od čega da žive.

U naprednim i kulturnim zemljama to je ovako: ako Muzička akademija nije u stanju plaćati održavanje zgrade, jer od države za to ne dobiva dovoljne novce, i ako do najbogatijih ljudi u državi, vlasnika najuspješnijih privatnih tvrtki, dođe glas da je dekan odlučan da se ponizi, da baci obraz pod noge, i da se politički korumpira i dodvori gradonačelniku, e ne bi li ovaj platio troškove, tada se najbogatiji ljudi u državi preko svojih najuspješnijih tvrtki obavežu da će u sljedećih pet godina plaćati sve troškove Muzičke akademije. Zašto? Zato što je poniženje dekana Muzičke akademije i njihovo poniženje. Zato što je to njihova odgovornost. Zato što svaka dobrovoljno zasnovana društvena zajednica, svako slobodno društvo, funkcionira tako što svatko u zajedničku stvar uloži ono što ima. Netko pamet, netko glazbeni talent, netko dušu, a netko novac.

I nije u redu kada onaj tko je bogat pameću ulaže novac koji nema. Stoga bi bilo vrlo mudro i društveno odgovorno od Emila Tedeschija da je na ovu temu šutio. Gnjev prema Velimiru Neidhardtu ticao se, pak, činjenice što je rečeni akademik nedavno postao predsjednik HAZU, jer bi inače morao biti spomenut i suprojektant Tuđmanova aerodroma Branko Kincl. Tedeschi se narugao toj šupljoj i pustoj zgradi, te činjenici da je Neidhardt-Kinclov projekt, opet to kaže urbana legenda, pobijedio Normana Fostera i Zahu Hadid.

Najprije, ideja da bi u Zagrebu mogao biti realiziran projekt Normana Fostera ili Zahe Hadid naprosto je nerealna. Ali ne zbog onoga o čemu Tedeschi govori, nego zbog onoga o čemu on, kao i svi drugi, izbjegava govoriti. Samo tamo gdje se razgovara o vrijednostima i gdje je ono što je društveno, estetski ili moralno poželjno usklađeno s vrhunskim idealima ljepote i ispravnosti, samo tamo je moguće zamišljati Fostera i Zahu Hadid.

Ali nešto je drugo tu važnije: gledan izdaleka, ali i iznutra, kao šuplja skulptura, Tuđmanov je spomen-aerodrom lijep. Siguran sam da će i Emilu Tedeschiju biti lijep, samo ako ga na takav način pogleda. To što je on jezovito pust i prazan, što u njemu šuplje odzvanja svih trideset godina hrvatske neovisnosti i suverenosti, i što je na njemu manje sadržaja nego što ih je bilo na upokojenoj Zračnoj luci Pleso, to jedva da ima veze s Neidhardtom i Kinclom. Gospodari te praznine besprizorni su francuski koncesionari, da ne kažem i poduzetnici, koji su u zemlji koju tretiraju kao sranje načinili sranje od aerodroma, koje će im se, međutim, sjajno isplatiti, profit će biti odličan, godišnji rast spektakularan, dok će sve eventualne gubitke platiti država sranja. Ali da bismo i o tome govorili, morali bismo govoriti najprije o vrijednostima. A u tom govoru Velimir Neidhardt ne bi baš tako loše prošao.

Drugi po redu Tedeschijev gnjev, onaj zbog kojeg su ga napali, konačno se tiče nečega što su vrijednosti. U naprednim zemljama, u onim europama kojima mi sve manje pripadamo, patriotizam se definira kao pojačana briga za dobrobit zajednice. Pa će pravi patriot, za razliku od ignoranta, gnjevno reagirati na napade na crnce, a bilo kakvo ugrožavanje etničkih, rodnih ili svjetonazorskih manjina u zemlji doživjet će kao pljuvanje po grbu i zastavi, i neće se libiti da funkcionalno pretjeruje u svom nastupu i takve napade uzdiže do razine nacionalne katastrofe. Jer iz patriotske tačke gledišta, to i jest nacionalna katastrofa. Osim što obesmišljavaju sam smisao zajednice i njezina postojanja, takvi napadi dokidaju i njene simboličke oznake i insignije. Jezikom takvoga, europskog patriotizma: svaki napad na Srbe dovodi u pitanje sam smisao hrvatstva. Poduzetništvo, kojim se Tedeschi uspješno bavi, u najvećoj je mjeri zasnovano na takvom obrascu vladanja i na takvim vrijednostima, tako da je, što iz svjetonazorskih, a što iz praktičnih razloga, Emil Tedeschi u toj vrijednostima posvećenoj digresiji progovorio kao pravi europski patriot.

I to bi bilo lijepo da nije onoga društvenog imperativa da svatko u zajednicu ulaže ono čega ima. Emil Tedeschi morao bi znati, a sigurno i zna, da vrijednosti koštaju, da sloboda i demokracija također koštaju i da društvo u kojem se crnci, Židovi i Srbi ne progone, i u kojem ni sprovod Slavka Goldsteina ne izgleda sablasno pust i pretežitoj Hrvatskoj tuđ baš kao da je Slavko umro 1941, također mnogo košta. Uostalom, to da vrijednosti koštaju i da se za njih mora platiti znao je čak i Ivica Todorić, u vrijeme kada su Konzum i Agrokor pomagali ili financirali ekstremno desne i klerikalne inicijative, uključujući i referendum protiv ćirilice. Nije na njemu bilo da govori o onom u što vjeruje, nego je njegovo bilo da plati, da pruži infrastrukuru, i Todorić je to u skladu sa svojim uvjerenjima ili s političkim oportunitetom i radio. Kao što to rade toliki poduzetnici širom Europe i svijeta. Američka sloboda i neovisnost, ona svakodnevna i neuništiva, u velikoj je mjeri na tome i zasnovana.

Emil Tedeschi voli košarku i rock muziku, on voli uglavnom ono što su voljeli mladi u vrijeme kada je i on bio mlad. I to je, naravno, u redu. Lijepo je imati svoj košarkaški klub, ulagati u njega novce, lijepo je imati i svoj glazbeni radio, i povremeno raditi kao disk džokej. Ali to s društvenim vrijednostima nema baš nikakve veze. I to nije ulaganje u društvene vrijednosti. Za razliku, recimo, od Zeptera, koji u Zemunu sagradi kazalište, na Knez Mihailovoj otvori muzej, galeriju i najbolju malu knjižaru u ovom dijelu Europe...

Svidjele bi mi se, dakle, te dvije minute njegova govora kada Tedeschi ne bi od Hrvatske i od svijeta očekivao da se sami od sebe poprave. To je kao da od ekipe koja na betonu za svoju dušu svako popodne igra košarku očekuješ da postane prvak Svijeta. I gnjeviš se kad to ne učine. Poduzetnik nije javni intelektualac, novinar, pisac. Oni svoj govor plaćaju životom (ili kvalitetom života). On ga plaća novcem.

Izdvajamo