SUMNJIVO LICE

PIŠE MILJENKO JERGOVIĆ: VIJEST JE KAD ČOVJEK UBIJE ČOVJEKA, ALI NIJE KAD DIJETE UBIJE JEŽA Zlo je prirodno i temeljno stanje djetinjstva. Zlo i strah

Splitske šape / Facebook

Zlostavljani jež u Splitu

Ljudska mladunčad je zla, ali bi trebala biti dobra kad odraste. Tako da je savršeno logično da su u Splitu malo starija djeca iz ralja mlađe djece spašavala ježa

U Splitu su osnovci igrali nogomet s ježom. Jež im je bio lopta. Ali onda su srećom naišli neki samo malo stariji klinci, pa su, pod prijetnjom sile, spasili ježa. Nesretnik je živio sljedeća dva dana, a onda je ipak uginio. Dogodilo se to u lokalnoj veterinarskoj ambulanti. I ništa tu ne bi bilo naročito čudno da o događaju nisu izvijestili svi hrvatski informativni portali i novine. Objavljivani su ježevi medicinski izvještaji, iz sata u sat javno je bilježeno njegovo zdravstveno stanje, poneseni novinari izvještavali su o njegovoj dobroj i blagoj naravi - žrtva je uvijek anđeo, žrtva je Krist i kada je jež - uzimane su izjave od dežurnog veterinara, a javnost se iščuđavala, zgražala i užasavala nad okrutnošću malih nogometaša.

Alarmirani su pedagozi, psiholozi i javne ličnosti, koje su u izjavama dana govorile o tome što misle odakle potječe ta jamačno besprimjerna svirepost, je li to stvar odgoja, škole, kompjutorskih igrica ili je riječ o refleksima nekoga dubljeg društvenog poremećaja? Jesu li zla djeca logična posljedica zlog društva? Je li njihovo nasilje proisteklo iz kulture nasilja, koja se već neko vrijeme gaji i potiče u hrvatskome društvu, kao zapravo jedina društveno poticana kultura, jedini preporučeni svjetonazor?

U Drveniku kod Makarske je u zimu 1970. nastala igra u kojoj bi lokalni osnovci, njih petero-šestoro, sve učenika nižih razreda škole u Donjoj vali, na prevaru ulovili mačku, pa bi je kod Punte, gdje je malo dublje, bacili u more. Kada bi mačka zaplivala prema obali, gađali su je kamenjem, i onda bi okrenula na drugu stranu, e da bi desetak metara niže ponovo pokušala da se spasi. I opet bi je dočekalo kamenje. Bivalo je sve krupnije i padalo je sve bliže. Nekad bi je i pogodilo, pa bi mačka na čas potonula, i opet izranjala. Dječaci su oduševljeno grajali, kad bi se more zacrvenilo od malo mačje krvi. Često bi tako obišli cijelu uvalu, sve do staroga kampa, sve dok mačka ne bi konačno potonula.

Sljedećeg dana nova je mačka bivala namamljena ljudskom dobrotom, i sve bi krenulo ispočetka. I tko zna koliko je stradalo mačaka za te puste drveničke zime, u to posljednje vrijeme za kojeg je ljudska samoća bila zbiljska, i nije bilo ni kontrolnih kamera, špijunskih satelita i društvenih mreža, a televizijski ekrani uglavnom su sniježili i šumili, jer je slike bilo samo za onih rijetkih večeri kad nije bilo ni juga ni bure. Roditelji tih mačkoubojica su bili na ribi, radili su u Gracu ili u Makarskoj, okopavali su doce, kuhali ručak ili ih naprosto nije bilo briga što njihova djeca rade. Uostalom, tih mjeseci su muški s lovačkim puškama organizirali hajku na loše pse, njih troje, dobrih i dragih, koji su se pokazali nepogodnim za lov, pa ih je trebalo odstrijeliti. I ta je hajka bila neki događaj, neko veselje.

Oni, pak, čija to nisu bila djeca, nisu se usuđivali miješati. Dijete je kućni totem, u tuđe se dijete ne dira! I tako su, i ne bez užasa, gledali dječake kako u moru kamenuju mačku. Mene su moji sakrivali u kuću. Djed je psovao ono što se psuje i ono što se ne psuje, ali najviše život i sebe u tom životu, kad ništa ne smije reći toj djeci. Ako kaže, možemo lijepo svojim putem u Sarajevo. U Drveniku nismo domaći, kao što na neki drugi način ni u Sarajevu nismo domaći.

Modu ubijanja mačaka dokončao je barba čije ime i prezime dobro pamtim, kao što pamtim i sva druga imena, ali vam ga neću reći. Bio je visoki mornarički oficir, prvoborac, živio je u Beogradu i samo bi povremeno dolazio u svoje rodno selo. On ne samo da je zalipija plesku svakom od dječaka koji su mučili mačku, nego je javno pred selom zaprijetio da će biti svega ako se stvar ponovi dok je on u Drveniku. A kad on ode u Beograd, neka rade što im je volja. I tu je priči bio kraj. Poslije su se barbe bojali i kad nije bio tu. Ili im je igra omrznula, jer ih je podsjećala na najgore poniženje u njihovim malim dječjim životima. On im je učinio nešto od onoga što su oni činili mački. Ili su samo prerasli svoju igru, a sljedeća generacija imala je neke nove, isto tako okrutne igre.

Djeca su u ono vrijeme bila zla, kao što su djeca i danas zla. Razlika je samo u tome što ono vrijeme nije priznavalo iluzije o djeci, niti je društvo bilo na takav način infantilizirano da zajednica i njezina kultura budu porobljeni i ucijenjeni dječjim psihologijama.

Zlo je prirodno i temeljno stanje djetinjstva. Zlo i strah. To što nikada nisam mučio mačke i pse, dijelom se tiče moje rane zrelosti, prirodne preosjetljivosti, možda i plašljivosti, a nikako toga što sam bio malo bolji ili što nisam bio zao. Tamo iza kampa, gdje je bila Abelova kuća, crvena je zemlja s velikim mravima. Lovio sam te mrave u kutiju od šibica, da bi ih poslije mučio, otkidao im nogu po nogu… Vrlo se živo sjećam tog užitka. Mravi, istina, nemaju oči. Između mene i onih od mene tri-četiri godine starijih dječaka razlika je uglavnom ta što ja svojim žrtvama nisam gledao u oči. Riječ je, dakle, o kukavičluku, a ne o dobroti. Kada mačku ili psa gledaš u oči, to je kao da u oči gledaš sebe ili kao da gledaš drugog čovjeka. Dobrota započinje s odrastanjem i s razvojem imaginacije. Zle ljude karakterizira zaostala, dječja mašta.

Djeca su zla, ali bi trebala biti dobra kada odrastu. Tako da je savršeno logično da su u Splitu malo starija djeca iz ralja mlađe djece spašavala ježa. To pokazuje da je s njihovim svijetom sve u najboljem redu. Kao što je, na pomalo zastrašujući način, sve u redu i s onom djecom koja su igrala nogomet s ježom. On je nesretnik postradao jer je, kao i drveničke mačke, naletio na ljudsku mladunčad.

U cijeloj priči nešto nije u redu s kulturom koja je na takav način infantilizirana i idiotizirana da mediji koji pretendiraju na ozbiljno bavljenje svijetom oko nas, kao i nama u svijetu, izvještavaju o djeci i ježu. Nešto nije u redu s medijima koji su ježu nadjenuli i ime, i to baš po Branku Ćopiću, Ježurka. Osim što je krivo i društveno štetno idealiziranje i angeliziranje djece, iz kojeg onda prirodno proizlazi zgražanje nad dječjom okrutnošću, budalasta, marginalna, krivo nasađena vijest o sudbini jednog ježa kod odraslih stvara pogubnu iluziju o njihovoj dobroti, ispravnosti i moralnosti.

Tome, uostalom, samo i služe sve te drage životinjice po internetu, tome i služe smiješni i zabavni klipovi s kucama i macama. Životinje na informativnim portalima i po društvenim mrežama služe kao moralni anestetik, i to je odvratno. One su poput lika Bogomajke ili Isusa Krista na fejsbucima naših nacifašista, rasista i šovinista. Sredstvo kojim se vlastitome zlu pruža legitimitet dobra.

Još jedan je problem s nesretnim ježom. Besmisleno izvještavanje o njegovoj sudbini zapremilo je i zauzelo prostor tolikih važnijih i sudbonosnijih vijesti, koje se, da budemo i tu jasni, ne tiču samo ovoga društva, a onda i dječaka i djevojčica koji muče životinje, nego se tiču i samoga ježa, kao i svih drugih mučenih životinja. Marginalne vijesti, izvješća o privatnim životima, infotajment, šega, šala i zabava upakirani u ozbiljne forme i u moralne poučke, mnogo su štetniji i opasniji od svih tih malih i velikih mučitelja i ubojica, koji žive među nama, s kojima se družimo i kojima se veselimo. Sve do jednom.

Odrastanje je čudo svih čuda. Nešto se u nama mijenja, a nešto ostaje isto. Od razmjera i odnosa onoga što će se promijeniti i onoga što će ostati isto ovisi kako ćemo proći u životu, kakav će biti naš položaj u društvu, kako će nas prihvaćati i pamtiti oni kojima smo došli na svijet. Moralna načela služe tome da se ponašamo i da mislimo kao odrasli ljudi, ali ona su samo ispomoć, i to nedovoljna ispomoć, u odrastanju.

O svemu tome psiholozi ponešto znaju. Ali važna znanja su mimo njih, naprimjer u čovjekovu sjećanju, u svijesti o onom što se mijenja i u razlozima za promjenu. Tako, recimo, i onaj otac nad kojim se prethodno zgrozila cijela Hrvatska, jer je svoju djecu pobacao s tarace, možda naprosto nije stigao odrasti. Igra se ježom i mačkama.

Može li se djecu naučiti da ne budu okrutna? Može, tome služi kultura. Samo, čim ti se učini da si ih dobro naučio, djeca su već odrasli ljudi. S odraslim zlom u sebi. A ima ih i skroz dobrih.

Izdvajamo