SUBOTNJA MATINEJA

PIŠE MILJENKO JERGOVIĆ Zavičajne hvarske priče prezrenog sina malene hrvatske književnosti

Stari Grad, Otok Hvar, 260215.
Prazne ulica Starog Grada snimljene u podne.
Foto: Duje Klaric / CROPIX
Duje Klaric / CROPIX

Stari Grad

Niko Bartulović, potomak plemićke starigradske obitelji, predgovarač prve knjige Ive Andrića, sve je u životu učinio krivo, ali je, što je književnosti najvažnije, bio dobar pisac

Lani sam, na Božić, u jednome beogradskom antikvarijatu pronašao knjigu pripovjedaka Nike Bartulovića “Ljudi na ostrvu”. Objavljena 1931, u nakladi Izdavačke knjižarnice Gece Kona, u lijepo oblikovanom tvrdom uvezu i na sto i sedamdesetak stranica, ova knjiga zacijelo nije izazvala pažnju publike. Razlog nije u pripovjedaču, njegovom daru i vještini, nego je razlog u građanskoj osobi Bartulovićevoj, u njegovoj sudbini i biografiji, koja je takva da on nikome, ama baš nijednoj južnoslavenskoj književnosti, više nije potreban. I takav je, nepotreban, već skoro sedamdeset i pet godina, tačnije od njegove smrti, koja je nastupila u jesen 1943, na nepoznatom mjestu i u nepoznatim okolnostima. Kada bi se među ukletim i prokletim hrvatskim piscima, među prognanicima iz hrvatske književnosti, njezinoj neželjenoj djeci i onima kojih se rečena književnost posramila, tražio onaj najzadnjiji, najtuđiji i najnakazniji, vjerojatno bi taj bio Niko Bartulović.

Rođen u dobrostojećoj, starinom plemenitaškoj obitelji u Starom Gradu na otoku Hvaru, školovao se u Splitu, Pragu i Grazu. Prije Velikog rata bio je jedan od vođa jugoslavenske nacionalističke omladine, a 1914. je, nakon Atentata u Sarajevu, osuđen pod optužbom veleizdaje na pet godina zatvora. Nakon što je 1917. aktom o općoj amnestiji oslobođen, došao je u Zagreb, taman na vrijeme da pokrene Književni jug i da se nađe kao pisac predgovora prvoj knjizi svoga dvije godine mlađeg druga Ive Andrića. Naslov teksta je “Razgovor s dušom” i neponovljivo je važan, jer je njime Andrić predstavljen svijetu. Bartulović mu je izdao ulaznicu u književnost te je, neznajući, svoju sudbinu trajno vezao s Andrićevom.

Nakon tri-četiri zagrebačke godine Bartulović odlazi u Split, na položaj upravnika kazališta. Sudjeluje u osnivanju Orjune, uređuje njezino glasilo Pobjedu, biva potpredsjednik Orjunina direktorija i tako, malo-pomalo, tone u onu politiku koja će ga doći glave i u onaj nacionalizam koji će završiti u povijesnom ćorsokaku, jer će u međuvremenu ostati bez nacije. Nakon što je Orjuna po Šestojanuarskim diktatima zabranjena, Bartulović se seli u Beograd, gdje djeluje kao urednik raznih novina i književnih časopisa. Žestok je antikomunist, blizak karađorđevićevskom dvoru, ali nikad dovoljno značajan da bi ga se na dvoru primalo i prihvaćalo ili da bi ga se oko bilo čega važnog pitalo.

Za razliku od Andrića, koji se na vrijeme ohladio od revolucionarnih metoda i ideala, te je birajući između politike i književnosti vrlo jasno i nedvosmisleno izabrao književnost, a dvorom se i politikom poslužio onoliko i onako koliko je to iskao život i koliko je trebalo za diplomatsku plaću, Bartulović je birao drukčije, grabeći sve ono od čega je Andrić bježao glavom bez obzira. Tako je i njegovo književno djelo u velikoj mjeri bilo samo zrcalo njegove politike. Osnovna razlika između njih dvojice nije, međutim, bila u talentu i u osobnom razlogu za književnost, nego u karakteru i temperamentu. Suzdržanost i oprez Andrićevi, njegovo sarajevsko sirotinjstvo, tamo na memli strani kotline, u književnosti su, a vjerojatno i u životu, donijeli više sreće od Bartulovićeve bodulske samovolje, plemićke uznositosti i bahatosti.

Kad ponovo izbije rat, Niko Bartulović naći će se u ravnogorskom pokretu Draže Mihailovića, te sa Đurom Vilovićem, još jednim Hrvatom i Dalmatincem, zaglaviti ne samo u izdaji i u suradnji s okupatorom, nego i u povijesnom i nacionalnom paradoksu. Vilović, koji je nesumnjivo manje značajan pisac, sve je preživio te je nakon sedmogodišnjeg robijanja živio anoniman i zaboravljen u Bjelovaru. Bartulović je postradao, kako životom, tako i književnošću. Šezdesetak godina nakon smrti, gotovo nečujno i nevidljivo, roman “Glas iz gorućeg grma” objavljuje mu u Zagrebu srpska Prosvjeta, pod uredništvom Čede Višnjića. Katalog Knjižnica grada Zagreba ovaj će roman, baš kako je tomu i red, katalogizirati kao djelo hrvatske književnosti, čime će Niko Bartulović, makar samo formalno, zaobilaznim putem i bez stvarnog učinka, biti vraćen matici iz koje je potekao.

Knjigu “Ljudi na ostrvu” pročitao sam tokom jednog putovanja u Njemačku, na aerodromima, u zrakoplovima i po hotelskim sobama, skoro u dahu, ili sedam priča u sedam dahova. Za razliku od romana, teškog i kvrgavog, dramaturški neuravnoteženog, umnogome nedovršenog, koji je odavao pisca površnog i opterećenog modama epohe, Bartulovićeve su pripovijetke djelo iznimno kultiviranog, samosvjesnog i darovitog pripovjedača, kakvih ne samo da nije u nas bilo mnogo, nego ovom knjigom predgovarač “Ex ponta” ravnopravno suobraća s narastajućim pripovjedačkim djelom Andrićevim. Iste 1931. njemu u biblioteci Srpske književne zadruge izlazi druga knjiga pripovijetki, i u njoj šest tekstova, od kojih svaki čini jedan vrhunac Andrićeve umjetnosti: Mara, milosnica; Ispovijed; Čudo u Olovu; Kod kazana; Most na Žepi; Anikina vremena. Tematski, oni se tiču vrlo lokalnog i lokaliziranog bosanskog svijeta, urbano-katoličkog u prvoj pripovijetci, franjevačkog i manastirskog u Ispovijedi i Kod kazana, ruralno-katoličkog u Čudu u Olovu, varoško-pravoslavnog u Anikinim vremenima, orijentalnog i muslimanskog u Mostu na Žepi. Bartulovićeve pripovijetke redom se tiču otoka, Starog Grada, Gračišća i Hvara, ali se u njima, na jednak način kao i kod Andrića, obuhvaća cijeli jedan u se zatvoren, jasno omeđen, drukčiji svijet.

Andrić je, suprotno mišljenju književnokritičkih konfekcionara, vrlo moderan pripovjedač, u čije su narativne strategije ugrađena iskustva (uglavnom) srpskih i bosanskih pripovjedača iz prethodne epohe. Takav je, pomalo neočekivano, i Bartulović, u čijem se pripovijedanju osjeti duh europskog ekspresionizma, ali i neke vrlo kultivirane i samosvjesne socijalne proze. Obojica jezik svoga pripovijedanja stiliziraju na izrazito samosvojan način, tako da samo do određene mjere inkorporiraju leksik svijeta o kojem pripovijedaju. Bartulović, kao ni Andrić, ne pokazuje velikog obzira prema hrvatskoj strani tada i formalno zajedničkog jezika, ali bi na svaki način bilo krivo reći da Bartulović piše srpskim jezikom. Jezik “Ljudi na ostrvu” je samo njegov. Taj jezik je dosljedno i s darom provedena jezična umjetnina.

Barem dvije od ovih pripovjedaka našle bi mjesto u svakoj ozbiljnijoj hrvatskoj ili južnoslavenskoj antologiji kratkih proza. To su “Martin Lijun i Bartić Bat” i “Sinovljeva Gospoja”. Prva donosi priču o neobičnom prijateljstvu dvojice muškaraca: bezosjećajnog, neotesanog i nepametnog otočkog hrlovine i snagatora, sirotana bez korijena, koji je za epidemije kuge obilazio kuće, kupio mrtve i bacao ih u jamu s vapnom, pa bi tako bacio i ponekog još uvijek život, i sina jedinca među pet sestara, iz bolje stojeće kuće, koje ga panično sakrivaju nakon što se razboli. Lijun zna da ga sakrivaju, pa ga se pokušava dokopati, ali mu ne uspijeva. Iz tog neuspjeha nastaje priča koja u sebi ima nešto stejnbekovsko i dalmatinski raskošno. Jedna od onih priča koje urastaju u legendu, mijenjaju je, oblikujući tako iskustvo zajednice. U slučaju Nike Bartulovića nije toga moglo biti, jer je priča, kao i njen autor, morala biti zaboravljena.

Druga je “Sinovljeva Gospoja”, veličanstvena i tužna pripovijest o mentalno i emocionalno oštećenom ocu, koji sniva o tome da mu sin poživi nekim drugim životom, e ne bi li i njega izvukao iz onoga unaprijed zadanog i nepromjenjivog statusnog i socijalnog okvira. Za kćeri ga, naravno, nije briga, one su vječne drugotne i iz te se drugotnosti ne smiju izvući, čak ni kada bi to mogle, jer bi na taj način jad očeva i sinova učinile još jadnijim.

Bartulović je sjajan tumač i znalac ljudskih karaktera, kroničar otočkog svijeta, njegovih naravi, velikih nevolja i sitnih sreća. Čitajući “Ljude na ostrvu” čovjek često dolazi u priliku da se čudi tom neobičnom nesrazmjeru i nesporazumu ne samo između pisca i njegove biografije, nego i između životnih, socijalnih, emocionalnih razloga likova iz njegove književnosti i onoga što je u svome životu mislio, radio i osjećao sam Niko Bartulović. Nije neobično - štoviše, vrlo je to obično! - da likovi iz književne fikcije budu pametniji od svoga tvorca, te da lik pripovjedača biva pametnijim od umjetnika koji ga je stvorio, ali čudom se, ipak, čini da se čovjekovi životni rezoni baš toliko razlikuju od rezona njegove mašte.

Piscu ni pjesniku u opisu posla, dužnosti i misije nije da bude ispravan i dobar, a još manje da bude moralan. Najmanje od svega da bude uzoran sin svojega naroda, reprezent njegovih većinskih raspoloženja, pronositelj domoljubnih nazora. Pisac je ništarija i kvarnjak, on često stradava upravo zato što lakomisleno povjeruje kako u životu mogu važiti pravila iz njegove mašte. Stradava zato što mu se učini da je život moguć kao književno djelo.

Velike se među malim i beznačajnim književnostima prepoznaju i po tome što su one u stanju da svoje nevoljnike, ništarije, avetinje i izdajnike slave kao najveće pisce. Niko Bartulović prokletac je hrvatske književnosti, ali još uvijek je, za razliku od svoga prijatelja Andrića, unutar njezina obuhvata. Andrić je iz te književnosti bespovratno istjeran i prognan, a Bartulović je mogao biti zaboravljen, jer više nije bio važan. U riznici zaborava je i inače potencijalno najveće i najizazovnije blago hrvatske kulture. Neka zaviri u nju tko se ne plaši da i sam bude proklet.

Izdvajamo