USPUTNE ZABILJEŠKE

PIŠE SLAVENKA DRAKULIĆ Zašto se mrzimo i što književnosti ima s tim?

Boris Kovačev / CROPIX

Kristian Novak

Književnost ne može, sve i da hoće, širiti mržnju, jer je postala nevažna. Više nije dio opće kulture, nešto na što se referira

Iako mržnja nije privlačna tema, u društvu u kojem je sve više nasilja potrebno je govoriti o njoj. Tragajući za uzrocima, Centar za promicanje tolerancije i očuvanje sjećanja na holokaust u suradnji sa ZKM-om organizira ciklus javnih tribina o mržnji. Prošlog ponedjeljka bila je riječ o mržnji u književnosti. Književnici Kristian Novak, Ivana Šojat i Vladimir Arsenijević zajedno sa voditeljem, izdavačem i urednikom Frakture Seidom Serdarevićem, potražili su odgovor na pitanje zašto se mrzimo i koja je uloga književnosti u širenju tog osjećaja. Krenuli su od osobnog iskustva. Bilo im je lako govoriti o tome, jer je svako od njih iskusio napade, bilo one anonimne na društvenim mrežama ili posve stvarne.

Bilo je riječi i o politici koja tolerira mržnju i tako je legitimizira. No najzanimljiviji je bio razgovor o utjecaju književnosti. I to ne na mržnju, jer su se složili da istinsku književnost ne odlikuje širenje mržnje, pa makar su književnici poput Louisa-Ferdinanda Célinea ili Knuta Hamsuna bili poznati antisemiti. Osobnost autora mora se dijeliti od njegovog djela. Uostalom, kad govorimo o osobnosti, njemački književnik Hans Magnus Enzensbeger piše da književnici nisu viša moralna bića samo zato jer su umjetnici. Na primjer, to što je Radovan Karadžić bio pjesnik nije ga spriječilo da postane ratni zločinac.

Ključ utjecaja književnosti trebao bi biti u obrazovanju pa je kurikulum postao predmet polemika. Pred koju godinu u javnosti se digla velika prašina oko uvrštavanja djela suvremenih hrvatskih pisaca čija djela bi mogla negativno utjecati na učenike. Jedan od njih je i Kristian Novak, optužen da promovira pedofiliju. Ima li učenik od 18 godina veće šanse postati pedofil ako pročita roman “Črna mati zemla”? Ili, hoće li učenik postati ratni zločinac ako pročita neknjiževni naslov, napisan u službi mržnje, kao što je “Moja borba” Adolfa Hitlera? Ali razlog da ovakva pitanja zvuče apsurdno nije u kvaliteti djela (Novak je odličan pisac, Hitler baš i ne) nego u nečem posve drugom: u nečitanju. Pokazuje se da je poprilično svejedno što će se naći na listi obavezne ili izborne literature, učenici će pročitati samo ono što moraju. I to ako je moguće u skraćenom ili prepričanom obliku, tako da će im sve nijanse, kako mržnje tako i ljubavi, ostati nepoznate.

Problem nije u djelima koja bi trebali pročitati, nego u tome da će ostati nepročitana. Književnost ne može, sve i da hoće, širiti mržnju, jer je postala nevažna. Jer više nije dio ne samo obrazovanja nego ni odgoja, nije dio opće kulture, nešto na što se referira i nešto što je važno za oblikovanje svjetonazora. Taj koncept je, naime, zastario. Nitko nije svjesniji toga od nastavnika jezika i književnosti. Jer kad student koji upiše studij kroatistike čita samo ono što mora (kako je naveo Novak, profesor na Filozofskom fakultetu u Rijeci), to je razlog da se zamislimo. Ne nad širenjem negativnih utjecaja putem književnosti, nego čitanja samog. Govoriti o utjecaju nečega što jedva da postoji je prilično besmisleno. Iz tog ugla gledana, prepucavanja o kurikulumu su smiješna i nepotrebna.

Pitanje nije što se čita, nego pitanje tko danas uopće čita književna djela? Ono nije ni naivno ni jednostavno kakvim se na prvi pogled čini. Mogli bismo ustvrditi da je odgovornost na pojedincu, da će neki učenici čitati - iako su u manjini - a drugi neće, shodno svojim sklonostima, roditeljskom utjecaju, i sl. No nečitanje kao globalni fenomen, koji se ne događa samo u Hrvatskoj, teško je ograničiti na samo jedan od poznatih faktora koji su do sada igrali ulogu, od pojedinca do obitelji i škole, kao i sredine. Na odgovor je te večeri ukazao komentar iz publike: radi se o promjeni kulturne paradigme.

Nekada se paradigma ili vladajući kulturni obrazac temeljio na riječima. Danas, u doba vladajuće vizualne kulture koji nam omogućuje tehnologija, to više nije slučaj i zato je razmišljanje o utjecaju književnosti zapravo - staromodno. Znači li to i uzaludno? Je li književnost dakle u potpunosti ispala iz obrasca? Ne, nipošto. Ali s promjenom obrasca mijenja se i odgovor na pitanje tko danas, kada se čita sve manje, uopće čita? Osim onih koji baš moraju, čitaju i oni koji baš žele. Takvih će uvijek biti - baš kao i onih koji žele, odnosno osjećaju potrebu pisati, a da pritom nisu uvjetovani tržištem koje nameće modu čitanja, recimo krimiće ili žanrova koji se dobro prodaju. Govorimo o istinskim čitateljima ozbiljne književnosti, onima koji će uložiti vrijeme i moći si priuštiti platiti za ovu svoju potrebu i zadovoljstvo. Budući je po svemu sudeći takvih čitatelja malo, oni danas ponovo postaju elita.

I tako se na neki način vraćamo više od stotinu godina unazad, u vrijeme kad je pismenost i obrazovanje pripadalo eliti a ne puku i kad se opće obrazovanje nije naprosto podrazumijevalo kao opće pravo. Mala je utjeha da je ova paradigma civilizacijska, a ne hrvatska pojava.

Izdvajamo