Bez obzira na rezultat velikog političkog finala koji će se idućeg tjedna odigrati na Markovu trgu u zgradi Sabora, u Hrvatskoj se ništa bitno neće promijeniti. Isto je ako predsjednik HDZ-a Andrej Plenković presloži većinu i dobije na svoju stranu koju od stranaka centra (govorimo o HNS-u, HSS-u i IDS-u), kao i ako mu to ne uspije pa ćemo u srpnju (ili rujnu) na prijevremene parlamentarne izbore.
Kako je to lijepo rekao saborski zastupnik Silvano Hrelja (HSU), jedan od onih kojima je kriza Vlade omogućila da budu trgovački putnici što krstare između HDZ-a i SDP-a dižući si cijenu ionako preplaćenog saborskog mandata, novim izborima nećemo dobiti bitno drukčiji omjer. HDZ će, tumači Hrelja, dobiti nekoliko zastupnika više, SDP-ova koalicija nešto manje, Most po prilici isto... Zasigurno je u pravu, ali nije poanta u tome. Osnovni je problem što ni jedna politička stranka, počevši s Hreljom i njegovom strankom umirovljenika, nema identitet.
Politika se svela na prebrojavanje, a šefovi stranaka na manekene ograničenog vijeka trajanja koji umjesto politike narodu prodaju dojam. Iz ruku ne ispuštaju kalkulatore i verzirani su da u svakom trenutku rejtinge te pozitivne i negativne doživljaje političara i stranaka preračunavaju u saborske mandate, potom zbrajaju učinke predizbornih koalicija, mjere utjecaj D'hondtove metode preračunavanja glasova u mandate, potom pribrojavaju potencijal preferencijalnih glasova i na kraju crtaju i križaju moguće saveze.
Politički ciljevi i vrijednosti postali su slabo plaćena roba, u neku ruku čak i teret. Politici se dogodilo isto što i industriji namještaja. Više nikome ne trebaju skupi i masivni hrastovi stolovi na kojima će se othraniti barem dvije generacije. Prihvatljiviji su lagani, moderniji, i puno jeftiniji, Ikeini komadi oku ugodnog dizajna i boja koji se mogu lako kombinirati i prilagođavati, a još lakše zamijeniti svakih četiri, pet godina.
HDZ kao demokršćanska stranka umjerenog desnog centra, kako ga je Andrej Plenković prodao na prošlim prijevremenim parlamentarnim izborima, u realnom političkom životu nalazi se tek u tragovima. Ono što HDZ trenutno jest svodi se na cušpajz u kojemu pliva pokoji komad mesa, a ostatak je ispunjen svime što je došlo pod ruku i moglo se ubaciti u lonac. Zato je i moguće da HDZ oko formiranja koalicije intenzivno pregovara s HNS-om, strankom koju je gradila (i čija je članica) Vesna Pusić - jedna od najeksponiranijih kritičarki HDZ-a i Franje Tuđmana koje i danas smatra agresorima u BiH. Istodobno, taj isti HDZ u Vijeće za odgoj i obrazovanje bez jasnih i transparentnih kriterija stavlja ljude koji su zagovornici ustaškog pokliča "za dom spremni", usko su povezani s Crkvom i pripadnici ekstremnih konzervativnih organizacija...
Na drugoj strani, u najvećoj oporbenoj stranci - SDP-u, slična konfuzija. Stranka koja se smatra lijevom, čija je mantra godinama bila poštenje, poštivanje ljudskih prava, sloboda pojedinaca etc., danas bi zaplesala i s crnim vragom samo da se domogne Banskih dvora. Nije se to, naravno, dogodilo preko noći. Počelo je davno s Ivicom Račanom koji je pionir populizma u politici. U njegovu mandatu je Cro cop preko SDP-ove liste ušao u Sabor, a Bandić dobio pokrovitelja za uzlet u Zagrebu. Zoran Milanović je nastavio dalje. Nije li se on prvi zauzeo da se nova zračna luka u Zagrebu zove Franjo Tuđman, te u namjeri da se dodvori desnijim biračima uvrijedio Srbe? Novi predsjednik SDP-a Davor Bernardić korača istim stopama, njeguje i dodatno hrani savez s HSS-om, suzdržava se bilo kakve kritike Mosta nadajući se kako će nakon idućih parlamentarnih izbora s njima formirati koaliciju i preuzeti vlast.
Bernardić ispucava parole o socijaldemokraciji, ali iza njih nema prepoznatljivog sadržaja. Umjesto politikom, SDP-ovci se bave samima sobom, a ostatak energije troše na kalkulacije kako HDZ-u preoteti trgovce poput Hrelje. Nemajući vlastite ideje i prepoznatljive ljude koji bi mogli parirati HDZ-u, političke protivnike nastoje srušiti tako da birače (doduše neizravno) pozivaju da u drugom krugu izbora za župana splitsko dalmatinskog izaberu Miru Bulja, a za gradonačelnika Splita Željka Keruma.
O stranci kojoj je Željko Kerum bolji izbor od Andre Krstulovića Opare nema se što reći. Sami su rekli sve o sebi. Ipak, za fenomen Keruma (kao i druge takve pojave) jednako su zaslužni hadezeovci i esdepeovci. Velike stranke pate od velikog deficita vrijednosti koje bi njihovi birači slijedilil i podržavali. Zato birači okreću glavu od njih i traže nešto što im je poznato i prihvatljivo. Nema ni Kerum sadržaj, ali posjeduje ono što stranke nikada nisu i neće - birači se s njim mogu identificirati. Ako nemaju na izbor nekog tko bi im imponirao i bio uzor, ljudi će se okrenuti najgorem prostaku, tipu koji bez pardona vrijeđa i prijeti. Dat će mu glas baš zato što znaju da će se prema drugima ponašati ogavno, a isto bi činili i oni da imaju malo više hrabrosti.