SUBOTNJA MATINEJA

Poučak Vladimira Vojnoviča: Kako se totalitarni um razara smijehom

 

Bio je treći od velikih Vojnovića koji su vjerovali u legendu o zajedničkom prapodrijetlu od užičkih plemića Vojinovića Altomanovića, najdosljedniji sovjetski disident, genij smijeha

Ivo Vojnović, dubrovački dramski pisac, pjesnik i građanski idealist, u privatnom je životu bio mistifikator svoga porodičnog podrijetla. Venecijanski conte, od pravoslavnih hercegnovskih Vojnovića, koji su se 1690. iz Popova polja spustili na more, a neprekinutu rodoslovnu liniju vode od srednjovjekovne srpske užičke vlastele Vojinovića Altomanovića. Conte Ivo kitio se njihovim grbom, a razdiobe Hrvata i Srba bjehu mu gotovo pa usputne, bio je u nacionalnom smislu conte Ivo ono čime se trenutačno fascinirao, te je tako budućim pokoljenjima, budalastim i zaošijanim, ostavio da se oko njega svađaju i potežu, i da one druge optužuju za svojatanja i prisezanja.

Iz Beograda kada je 1912, već na pragu starosti, dolazio u Zagreb, ovako je sav oduševljen o Srbiji govorio: “Vratio sam se u svoju kuću. Vojnovići su živjeli i umirali slavom i tugom Srbije.” I to će biti dosta da ga tamo smatraju i predstavljaju Srbinom, premda se conte nešto češće i rječitije iskazao Hrvatom.

Brat mu Lujo bio je jednak fantast i mistifikator, također sjajan pisac. Možda i veći stilist od njega, autor veličanstvene knjige “Pad Dubrovnika”, na kojoj se potpisao kao Lujo knez Vojnović, knjige pisane s vrlo ozbiljnim historiografskim ambicijama, čiji su značaj i ljepota prije u njezinim literarnim dometima, u prikazanoj drami nestanka onoga svijeta koji je njemu, kao i bratu Ivu, bio jedini stvarno važan. Braća Vojnovići, naime, za razliku od svoga oca Konstantina, Koste, fikcionalizirali su ne samo svoje podrijetlo, nego i vlastitu zbilju. Čeznuvši za nečim čega možda i nije bilo stvarali su neki prošli Dubrovnik kakvoga sasvim sigurno nije bilo.

Lujo je u Hrvatskoj neusporedivo manje spominjan i slavljen od Iva, jer je on po nacionalnom samoodređenju bio nedvosmisleni Srbin ili, kako bi se to pogrdno reklo, srbokatolik. I tako su se dva brata, velika pisca naših i našeg jezika, nepodijeljenih aristokratskih uvjerenja, podijelila oko nacionalne pripadnosti, tako što je jedan ostao Hrvat, a drugi postao Srbin. Ili obrnuto, jedan je postao ovo, drugi ostao ono.

Tu se, međutim, priča ne završava. Vladimir Vojnovič ruski je romanopisac, pjesnik i prozaist, tvorac vojnika, crvenoarmejca Ivana Čonkina, čije romansirane avanture pripadaju vrhuncima sovjetske, ruske i europske proze dvadesetog stoljeća. Vojnovič to, možda, nije ni znao, ali netko će mu od južnih Slavena jednoga dana reći da njegovo prezime vuče podrijetlo od Srba, koji su se u osamnaestom stoljeću doselili u Slavjanoserbsk, na istok Ukrajine.

Naknadno mu je, uz piće i mezu, ova priča i dopričana, pa je saznao i to da potječe od užičkog plemstva Vojinovića Altomanovića, što je ljubazni Rus, raskravljen gostoprimstvom beogradskih domaćina, pristojno i s radošću prihvatio. Zanimljivo bi bilo znati, premda je malo vjerojatno da će se saznati, jesu li mu spomenuli dvojicu njegovih dubrovačkih suplemenika, grofove Iva i Luja. Ako jesu, time je bilo utvrđeno i zaokruženo najneobičnije književno bratstvo našega doba. Bratstvo Vojnovića kojim je spojeno ono što se inače smatra nespojivim: Hrvati, Srbi i Rusi, bolećivi sentimenti juga i anarhični humor ruskog sjevera, državotvornost malenih i antidržavne strasti velikih…

Glas Iva Vojnovića jedan je od glasova mog djetinjstva, tačnije njegova malog, ali značajnog dubrovačkog segmenta. Brata mu Luja čitao sam kao zreo čovjek, prihvaćajući njegovu strast dekadencije i raspada kao svoju vlastitu; obojici su nam, naime, pred očima iščezavali gradovi. A Vladimir Vojnovič jedan je od važnijih pisaca mog života. Čitao sam ga sredinom osamdesetih, u izdanjima beogradskog Nolita i u genijalnim prijevodima gospođe Lole Vlatković, koju ću imati čast da upoznam kao suprugu Bore Ćosića, ali se nikad nisam usudio prenijeti joj izraze svoga divljenja.

Čudno je hvaliti prevoditelje koji su na takav način udahnuli život nekome liku, kao što je to učinila Lola Vlatković s Ivanom Čonkinom, jer se u toj pohvali više i ne zna koga hvalitelj hvali, njega, koji je čudom u jeziku stvoren, ili nju koja ga je takvog stvarala. Veličina Vojnovičevih, kao i Hašekovih prevoditelja, u mjeri je u kojoj su u svojim jezicima uspijevali ponoviti već jednom proveden svjetotvorni postupak. Učine li to dobro, priznanje će ići piscu. Učine li loše, krivnja će biti samo njihova. Gospođi Loli uspjelo je čudo: nakon Vojnoviča ona je još jednom stvorila nepojamnu dobru budalinu kakva je Ivan Čonkin.

“Život i priključenija vojnika Ivana Čonkina”, kako u njezinom prijevodu glasi naslov prvoga dijela Čonkinovih avantura, bavi se početkom Velikoga domovinskog rata - kako se prema ideji druga Staljina nazivala, i još uvijek se naziva, sovjetska varijanta Drugoga svjetskog rata, i posljedicama totalnog rasula i nesnađenosti koji su zavladali nakon njemačkog napada na Sovjetski Savez. Roman koji je Vojnovič pisao sredinom šezdesetih slavan postaje u samizdatu, te unutar sovjetskog undergrounda, a službeno izlazi 1969, ali u Frankfurtu.

U njemu se, pod vlašću Leonida Iliča Brežnjeva, autor opako i nepodnošljivo duhovito ruga režimu, svojim humorom nagriza stupove komunizma, te sovjetskog i ruskog patriotizma, i grohotom se smije nad morem prolivene krvi i nad milijunima mrtvih, osakaćenih, unesrećenih. Taj smijeh usred hrama sovjetskog patriotizma i komunističkog sentimenta nad palom žrtvom vjerojatno je i najljepši, najmoćniji, te jedini vječan spomenik njezinoj slavi.

Kada bi danas, pedesetak godina kasnije, nad drugim, ponešto manjim Domovinskim ratom, netko u Hrvatskoj napisao takav roman, koji bi na takav način ismijao domovinu i sve njezine razloge i argumente, nasrnulo bi na njega sve živo i mrtvo, s kantama govana i tko zna sa čime još, a branio ga ne bi nitko. Hrvatskog Ivana Čonkina, istina, ne bi imao tko niti napisati - osim Tomića i Dežulovića, naravno - ali i kada bi takvo što bilo moguće, autor bi završio u progonstvu. A to se, uostalom, dogodilo i Vladimiru Vojnoviču.

Nakon što je, živeći u Rusiji i službeno objavljujući na Zapadu, napisao i drugi dio Čonkinovih avantura, koji je Nolit objavio pod naslovom “Pretenent na presto” (prevoditeljica ponovo Lola Vlatković), Vojnovič je počeo doživljavati onu vrstu maltretiranja koja je, premda u ponešto modificiranom, postmodernom obliku poznata i ponekom hrvatskom piscu, kazališnom redatelju, glumcu, te je 1980. bio primoran da bježi iz zemlje, nakon čega mu je, gledajte sad, oduzeto sovjetsko državljanstvo. Prethodno su mu presjekli telefonsku liniju, istjerali ga iz saveza sindikata, pratili ga, prisluškivali i privodili. Za razliku od našeg doba, u ono sovjetsko su za maltretiranje umjetnika bili zaduženi službeni organi, a ne pojedinci bez službenih ovlasti, ali s ovjerenom domoljubnom legitimacijom.

I tako se Vladimir Vojnovič isključivo zbog zajebancije našao u emigraciji. Istina, ona zajebancija kojom se on bavio krajnje je ozbiljan posao, i ne samo što je vrhunska, velika književnost, nego i književnost koja ima posve fascinantnu pedagošku funkciju. Vojnovič nas je naučio, i taj nauk ne uspijevamo izbiti iz glava čak ni kada bismo to željeli, da nitko, a ponajmanje država, partija i domovina, nema pravo na kolektivno propisane svetinje. Sveto je samo ono što je osobno sveto. Tako svet nije Staljin, niti je svet Domovinski rat - naravno, mislim na Veliki domovinski rat, svet je samo Ivan Čonkin, koji se, eto, našao na poprištima velike povijesti, dok prostodušno gleda svijet oko sebe i traži način da spasi živu glavu.

Po progonstvu Vojnovič se naselio u München i započeo raditi na Radiju Slobodna Europa. U ta sretna vremena hladnoga rata, koja se, u ovom ili u onom obliku, opet vraćaju, izdajnici domovine i službeni apatridi imali su tu sreću da bi ih odmah zaposlilo da nastave raditi isto to što su u domovini započeli. Ali Vojnović je, kao što smo rekli, bio ozbiljan čovjek i nije pristajao na šablone. To ga je učinilo možda i najdosljednijim sovjetskim i ruskim disidentom, jer do kraja života nije odustao od svojih početnih principa. Godine 1990. Mihail Gorbačov nije ga mogao potkupiti time što mu je javno, jasno i glasno, vratio državljanstvo. Godinama kasnije vratio se u Rusiju, te je živio i pisao kao kritičar postkomunističkog režima. Sloboda o kakvoj je Vojnovič mislio izgledala bi drukčije od slobode koja se u međuvremenu pojavila.

U ludoj humorističkoj distopiji “Moskva 2042”, u kojoj se grdno narugao patriotizmu i duhovnosti Aleksandra Solženjicina, Vojnovič je nehotice predvidio i dolazak na vlast bivšeg kagebeovca Putina.

U Hrvatskoj posljednji od trojice Vojnovića pojavio se fatalno kasno, u lijepim prijevodima Irene Lukšić, ali u izdanju Algoritma, utvrde hrvatskog nakladničkog i knjižarskog amorala i kriminala. Ali oni koji su Vladimira Vojnoviča trebali upoznati, već su ga upoznali. Za druge nije ni važno.

Kada je 27. srpnja ove godine umro, očekivao sam od Ante Tomića da napiše esej o piscu i njegovom najpoznatijem junaku. On je to kao jedini hrvatski vojnovičevac bio dužan učiniti, ali, eto, ništa nije napisao. Čitatelji su dužni svojim piscima onako kako su vjernici dužni svome Tvorcu. Od njihove smo misli i mi stvoreni.

Izdvajamo