'Pobjegli su podvijena repa', euforično izvještava turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan o odlasku većine kurdskih boraca iz grada Afrina. Turska vojska objavljuje video iz centra grada gdje je razvijena zastava s jasnom porukom: Afrin je naš.
Očekivani je to ishod nakon što su ovog tjedna deseci tisuća civila krenuli u izbjeglištvo iz tog grada. Drugo im ništa nije preostalo, Turci i njihovi sirijski saveznici ih smatraju jatacima terorista, snaga YPG-a koje Ankara izjednačava s Kurdskom radničkom partijom (PKK), koju i EU i SAD smatraju teroristima. U svemu tome Turska - a i Zapad - zaboravljaju važnu činjenicu: turski Kurdi, i to PKK, bili su na korak od dogovora s Turskom o prekidu neprijateljstava 2015. godine. A onda Erdoganova stranka AK na izborima u lipnju te godine ne dobiva dovoljno glasova da sama formira vladu, a u parlament ulazi kurdska građanska stranka HDP. Erdogan bjesni, prekida pregovore s Kurdima i sukobi se nastavljaju. I onda u kampanji za nove izbore u studenom mobilizira javnost na politici prijetnje “kurdskih terorista” te AK osvaja dovoljno glasova da sam formira vladu. Kasnije će i lidere HDP-a strpati u zatvor. Iako oni nisu politička frakcija PKK.
FOTOGALERIJA: Ulazak turskih snaga sa saveznicima u Afrin
Na ruku mu ide i neuspjeh iračkih Kurda prošle jeseni u formiranju samostalne države pa se osjeća dovoljno snažnim da krene u ofenzivu u Siriji. Ako već ne može s vlasti zbaciti predsjednika Bašara al-Asada jer mu to ne daju Iran i Rusija, onda će barem sa svoje granice protjerati Kurde. Rusija mu daje zeleno svjetlo, ali uz vremensko ograničenje: da se o tome što manje govori u medijima, da ne bude priča o pogibijama civila. Turska je tu potpuno zakazala. Da bi skršila, u odnosu na svoje snage, uistinu šačicu boraca koji su bez zrakoplovstva i ozbiljnije artiljerije, trebala su joj puna dva mjeseca. A u Afrin su ušli kad su ga Kurdi odlučili napustiti. Jer, leđa su im okrenuli svi saveznici za koje su godinama ratovali po Siriji i pregazili teroriste Islamske države. Turska je druga vojska po snazi u NATO-u, ali se pokazala izrazito neučinkovitom i šeprtljavom s ozbiljnim zapovjednim hendikepom. A i izginulo je dosta turskih vojnika (iako su u prvim linijama bili borci Sirijske slobdone vojske, saveznici Ankare).
Turska je dobila što je tražila i sad više nije moguće povezivanja kurdske enklave na istoku, Rojave i Afrina. Erdogan grmi o nastavku kampanje prema Manbidžu, ali ondje su Amerikanci. Koji bi trebali biti svjesni da ne smiju i te Kurde prepustiti na milost i nemilost Turcima. Preduboki prodor prema Iraku ne sviđa se ni Iranu. A snažno ukotvljavanje Turske u Siriji postala bi konstantna prijetnja vladavini Asada što ne žele ni Moskva ni Teheran. Stoga se treba nadati da je Erdoganu ostalo još toliko racionalnog shvaćanja realnosti da se ne upusti u avanturu koja bi ga mogla stajati teškog poraza uz dodatno rasplamsavanje rata u Siriji. Jer, ondje su savezništva krhka.