Nema te piromanke u Dalmaciji koja je sposobna tako brzo izazvati požar kao što to mogu predsjednički kandidati u Hrvatskoj. U što smo se mogli uvjeriti u posljednjih 48 sati.
Najprije je Zoran Milanović opisao Miroslava Škoru i Kolindu Grabar-Kitarović kao ljude koji ne bi bili ništa relevantno da nije bilo HDZ-a. “Niti bi se obogatili, niti bi bili tajnice u kabinetima Ive Sanadera, dakle ništa. Bili bi kao većina ljudi oko nas koji nemaju tu šansu jer nisu članovi nijedne stranke.” Ukratko, Škoro bi bio siromah, a KGK ni obična tajnica. Odmah je uslijedio Škorin retern u vidu optužbe kako se “javio gospodin iz partije koji je nakon premijerske karijere prvi put u životu otvorio tvrtku, a sada drži drugima lekcije o karijerama i uspjehu u životu, iako je cijeli profesionalni život proveo na državnim jaslama, a u privatnom biznisu je bio toliko uspješan da se sada ponovo politički aktivirao, jer posao očito nije dobro išao”. Ako niste razumjeli - Škoro misli kako je Milanović, lijenčina i luftbremzer, a pritom još i nesposoban.
U općoj makljaži ni Kolinda nije htjela ostati dužna pa će za Škoru ispričati kako se sjeća da je došao iz SAD-a i da su Gojko Šušak i hrvatska zajednica u Pittsburghu bili protiv njegova ulaska u diplomaciju. “Jako dobro pamtim to predvečerje kad je u ured ušao zamjenik ministra koji nam je rekao da će ga za utjehu poslati u Pečuh kao generalnog konzula. Bez dana iskustva u diplomaciji”, dok Milanovića opisuje kao dokonog lika, čiji su najveći domet doskočice koje smišlja po zagrebačkim restoranima.
Nismo sigurni da je loše ako vas nije volio pizzamajstor Šušak, u čijem mandatu je MORH obilovao sumnjivim financijskim transakcijama, ali Kolinda se spomenutom opaskom ionako obraća tvrdoj desnici, a ne normalnim ljudima. Čini se da će ovi predsjednički izbori izgledati kao obračun kod O. K. Corrala. “Pljas-pljas”, bang-bang, svi protiv svih, tko živ, tko mrtav, pa tko preživi, dobio je položaj šerifa na Pantovčaku. I to - pazite - u ovom trenutku svjedočimo puškaranju samo troje kandidata, i to trojca koji ima najveće šanse, a to podrazumijeva da ipak moraju paziti što će izgovoriti. Zamislimo kako će izgledati kad se uključe Mislav Kolakušić i Ivan Pernar, kod kojih što na umu, to na drumu, a ni Dalija Orešković nije baš zlatousta. Oni ionako nemaju što izgubiti, a poznavajući njihove karaktere, sumnjamo da će propustiti priliku da se uključe u sveopću makljažu. Legendarni obračun u Tombstoneu mogao bi biti ništa prema verbalnoj paljbi koja slijedi ove jeseni.
Tako izgleda holivudizacija politike, koja je, uostalom, na vlast u apsolutno demokratskim državama dovela bizarne likove poput Borisa Johnsona i Donalda Trumpa. Samo što bi - barem prema ustavnoj definiciji - predsjednik/ca Republike Hrvatske trebala biti osoba koja osigurava jedinstvo i stabilnost države, a ovdašnji su se kandidati odlučili za taktiku spaljene zemlje. U njihovim su vizijama politički protivnici neprijatelji koje treba dotući svim raspoloživim sredstvima, i zgaziti kao crve. Samo što je politika “do istrage, vaše ili naše” ujedno poruka biračima drugih protukandidata da su nevažni. A to rađa nove tenzije jer tko god pobijedio, predstavljat će manje od pola Hrvatske i biti bez stvarnog predsjedničkog autoriteta. Više će razdirati nego ujedinjavati. Voljeli bismo da nas predsjednički kandidati demantiraju, ali nekako smo skeptični.