Nekako mi je posebno drago što je Jennifer Aniston napisala blog o tome kako se osjeća nakon petnaestogodišnjeg medijskog zlostavljanja oko toga je li trudna, je li sretna, je li zaljubljena, je li odabranik njezina srca zaljubljen u nju, ako i jest, hoće li je zaprositi, kakvo će biti vjenčanje i hoće li do njega uopće doći. I hoće li roditi blizance. Jer, kao što svi znamo, roditi blizance je znak posvemašnje sreće. Ona kojoj muškarac napravi blizance obilježena je ultimativnim dokazom ljubavi. Čak i priroda u njezinu slučaju pjeva o sreći u dvoglasju. Kažu glossy časopisi, ključni glasnici pop-kulture. Nemojte odmah odbacivati glossy časopise, u stilu: “Ah, ja to ne čitam!”, ili, “ma ja to samo kod frizera”. Nebitno je, naime, čitate li ili ne, i znate li tko je nova cura Johna Mayera, jer, svi smo zaraženi socijalnom kontekstualizacijom žena koju su stvorili ti isti površni mediji. Rado bih vam prepričala tekst koji je Aniston, iscrpljena konstantnim pitanjima o tome je li trudna ili nije, napisala u nadi da će komentatori ispod njezine paparazzo slike s odmora prestati nagađati je li doista sretna na toj dasci za surfanje ili još uvijek pati za Bradom Pittom.
No, ne mogu vam ga prepričati jer ga naime - nisam pročitala. S jedne strane mi je bilo drago što je napokon progovorila, a s druge… Stegnuo mi se želudac kad sam vidjela da ta megauspješna producentica i poslovna žena, talentirana komičarka, čija karijera traje već više od dva desetljeća, piše o tome kako “nije trudna ali ako bude, obavijestit će medije sama”. Doživjela sam to kao njezin poraz, a ne kao njezinu pljusku svim dušebrižnicima. Morala se očitovati, morala je zavrištati: pustite me na miru! I nije da ne razumijem kako se osjeća. Nije čak ni stvar toga jesi li ili nisi medijski eksponirana - da ne kažem “javna osoba”, stvar je u tome što si kao žena jednostavno na meti prosuđivanja i osuđivanja. Kad sam se s nevinih dvadesetidevet prvi put udavala, i sama sam osjetila tu jednu zvjezdanu prašinu oko sebe. “Uspjela je”. “Voljena je, i netko ju je oženio”. U tom sam trenutku iza sebe imala završen fakultet, knjigu, nekoliko hit-serija, par stalnih poslova, osnovanu tvrtku i vrlo sretan socijalni život. Taj osjećaj godinama nisam mogla stresti sa sebe: bilo je tu mješavine i olakšanja jer sam pristala da me određuju ista ona pravila koja određuju žene koje se “ne prave važne”.
Kad sam se rastajala, koliko god mi je teško bilo, zapravo sam se oslobodila. Sjećam se trenutka kad kolegica i ja, obje u tom trenutku slobodne, sjedimo u Kinoteci nakon jedne večere u kojoj smo obje nastupale, svaka sa svojim pićem u ruci, i prilazi nam kolega i govori: “Nikad niste bile privlačnije. Imate tridesetinešto, rastavljene ste, slobodne, i nemate što izgubiti.” Dečko je mislio da nam daje kompliment, ali ono što je govorio zapravo je bilo: s obzirom na to da ste propale kao žene-majke-kraljice, bar se sad možete dobro zabavljati. Tu večer, to nam je dopustio. Ujutro bi nas možda i žalio. Kao što je cijeli svijet jedno puno desetljeće žalio Jennifer Aniston, tu ženu savršenog tijela i predivne kose, s milijunima na računu, i kućama po cijelom svijetu, s gomilom stabilnih prijateljstava, s hollywoodskim ponudama, i talentom. Jer ju je ostavio frajer, a ona se nakon toga nije udala za sljedeća tri dečka. JADNA. HOĆE LI JADNA JEN IKADA PRONAĆI SREĆU? Kao da je, kao u loše skrivenim mačističkim porukama romantičnih filmova koje volimo, muškarac jedino što ženi nedostaje do potpune sreće.
Kažem jedino, jer, naravno, kad se takva jadnica kao što smo bile moja kolegica i ja te jeseni dok smo, nakon odlično odrađenog posla, odjevene u predivnu odjeću koju smo same platile, pile piće koje smo same platile, ili kao što kad se Jennifer Aniston, napokon, na radost planeta jer je još jedna ženska duša spašena, udala, onda počinje nova utrka za sreću i ispunjenost. Kreće kladionica. KAD ĆE DIJETE. Ja vam se kunem da sam za vrijeme planiranja svog drugog vjenčanja pomišljala na to kako ću sudjelovati u toj užasnoj kategorizaciji ženskih potreba i ciljeva koje svaka od nas mora postići u životu.
Na trenutak sam pomislila kako moram ne napraviti ono što se od mene očekuje - jer ću, opet, još jednom, upasti u kategoriju “udana, dakle, razumijemo je”. Jer, suštinski, u korijenu tog problema za koji je Aniston postala ono što bi Amerikanci nazvali “poster child”, je ono što ljude muči na mnogim drugim poljima - strah od drugačijeg. Žena koja nema uz sebe stalnog partnera verificiranog prstenom i prezimenom, a koja uživa u životu - što s njom nije u redu? S čim se to jede? Kako se odnositi prema njoj? Kako je shvatiti? A žena koja je u sretnoj vezi i nije trudna? Tek TA luđakinja! S njom nešto sigurno nije u redu! I tako to ide, od komentara na “prijateljskim” kavama, do komentara na portalima, od moje osobne frustracije koja me skoro spriječila da proslavim svoju ljubav, do Jennifer Aniston, za koju svi zapravo znamo da joj je Brad Pitt učinio ogromnu uslugu ostavivši je, koju su mediji (a zatim i društvo) proglasili najvećom patnicom našeg vremena, jer je, o avaj, izgubila muškarca koji je određivao njezin identitet! Kao žena koja je bila s obje strane medalje, mogu vam samo reći: loši su dani jednako loši i na jednoj i na drugoj obali, kao i dobri. Prestanite pitati žene žele li djecu i kad će se udati. To nije cilj njihova životnog putovanja. Ako postane stanica, dobro. Ponekad, i odlično. Ali, zapravo, posve je nebitno gdje ćete vi stati i što će vas učiniti sretnom. Sjetite se toga na sljedećoj kavi kod frizera, kad vidite Aniston.