Predsjednik Vrhovnog suda ispričao se žrtvi seksualnog zlostavljanja za presudu kojom je njen napadač oslobođen optužbe. Riječ je o već poznatom slučaju u kojem je mlada policajka nakon noćne smjene prijavila kolegu da ju je spolno uznemiravao. Trajalo je cijelu noć, od ponoći do jutra, u skučenom prostoru policijskog automobila. Nadređeni policajac je nagovarao kolegicu na seks.
Nije to bilo upucavanje ni zavođenje, bilo je, prema onome kako je prijavila cijeli slučaj, agresivno, neukusno nagovaranje, popraćeno dodirivanjem. Kada bismo vidjeli tako nešto u javnosti, tramvaju ili kafiću bila bi to situacija u kojoj bi svatko morao reagirati, pomoći ženi da se riješi nasilnika. U toj noći nije bilo nikoga uz žrtvu. Bila je izložena višesatnom zlostavljanju.
Nakon što se vratila u matičnu postaju rekla je to svom nadređenom koji joj je pružio potrebnu podršku i prijavili su zlostavljača. U MUP-u je disciplinski kažnjen, zbrisao je u mirovinu. Ima 47 godina, a sudu je bilo važno i to što je sudjelovao u ratu. Kao da rat oplemenjuje ljude i da oni koji su bili u njemu imaju pravo nekažnjeno činiti zločine. U ozbiljnoj zemlji koja poštuje ljude koji su je branili, baš zbog toga bi strože kažnjavali počinitelje, ne bi im praštali.
Na sudu je cijela stvar doživjela fijasko. Sutkinja je zaključila da ne može kazniti optuženog policajca jer je za seksualno uznemiravanje potrebno da u više navrata zlostavlja žrtvu. Više navrata je za vukovarsku sutkinju valjda više dana ili tijekom više mjeseci. Nije dovoljno što traje cijelu noć, više sati zaredom. Sutkinja je htjela poštovati zakon koji, po svemu sudeći, nije razumjela. Vukovarska sutkinja nije shvatila da seksualne zlostavljače treba kažnjavati, svaki put, za svaki nasrtaj na žrtvu.
Ona se zaustavila na tumačenju da se to mora ponavljati u više navrata. Nije sporila je li policajac bio nasrtljiv prema kolegici, njoj je bilo važno može li presudu koju mora donijeti opravdati unutar zakonske odrednice. To zato što se plašila da će svaka žalba na njenu presudu, da je osudila zlostavljača, biti osporena jer je žrtva prijavila spolno uznemiravanje koje je trajalo jednu noć. I pustila je bivšeg sudionika rata, bivšeg policajca da zbriše pred pravdom.
Nije li bizarno, ironično, rugalački i drsko prema žrtvama pustiti zlostavljača nekažnjenog jer nije stigao ponoviti zlostavljanje pa je zločin formalno nedokazan? Dopustila je da i druge žrtve seksualnog zlostavljanja pomisle kako je bolje odustati od toga da traže pomoć pred sudom, da se uplaše mučnog postupka dokazivanja, objašnjavanja da je već i prvo “ne” stvarno značilo “ne” i da zlostavljači ostanu živjeti u uvjerenju da smiju napadati žene samo zato što su im privlačne pa misle da imaju pravo na njih. Ustvari je nebitno što misle zlostavljači.
Da je ovaj kojem se sudilo u Vukovaru kažnjen, bila bi to dobra poruka društvu, ne bi postojala presuda koji ni Vrhovni sud ne može popraviti. Netko bi shvatio da se ne može iskorištavati svaka situacija, da nije u redu napadati žene zato što netko ima moć, fizičku ili je pronalazi u svojem položaju. Da je ovaj u Vukovaru kažnjen, ljudi bi pomislili kako se hrvatsko pravosuđe popravilo, kako je počelo razmišljati tako da pomogne žrtvama seksualnih napada.
Da je sud u Vukovaru pomislio na žrtve, sjetio bi se i žena napadnutih tijekom rata. Zato je važno što je predsjednik Vrhovnog suda Đuro Sessa rekao da je oslobađajuća presuda pogrešna. A sada bi mogao poslati sutkinju na dodatnu edukaciju. Ne iz poznavanja prava, nego života. Vidjela bi da je okružena žrtvama nasilja i nasilnicima. I da žrtve nemaju nikoga drugoga da ih štiti nego nju. Onda neka se potrudi.