BRISELSKI POUČAK

Prije šest godina uhvatili smo zadnji vlak za EU

Zagreb, 300613.
Trg bana Jelacica.
Sredisnja proslava povodom prikljucivanja Republike Hrvatske Europskoj uniji.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovacev / CROPIX

Proslava šeste godišnjice članstva Hrvatske u Europskoj uniji te početak finskoga predsjedavanja Unijom ostali su u sjeni dramatičnog izvanrednog summita na kojem se odlučuje o ključnim funkcijama institucija EU. Ali i ovaj sastanak svojevrsni je dokaz kako je sve moglo biti drugačije da Hrvatska 1. srpnja 2013. godine nije ušla u Uniju, odnosno da potkraj lipnja 2011. nije zaključila pristupne pregovore.

Ni tada atmosfera oko pripojenja nije bila previše povoljna. Osjetila je to Hrvatska tijekom pregovora koji nisu bili ni laki ni brzi. Pregovarali smo dulje od onih koji su ušli prije nas, imali znatno teže kriterije koje smo trebali zadovoljiti, ali smo nekako uspjeli.

Možda je to, na kraju, bio i povoljan splet okolnosti. Vlada Jadranke Kosor, u čijem su timu ključnu ulogu u odnosima s Europskom unijom odigrali Davor Božinović, Andrej Plenković i Davor Ivo Stier, uspjela je odblokirati pregovore koje je blokirala Slovenija i odraditi ih do kraja. Što se poslije dogodilo s arbitražnim sporazumom sa Slovenijom, druga je priča. Iako danas nije baš najomiljeniji političar u Bruxellesu, važnu je ulogu odigrao i mađarski premijer Viktor Orban, koji je “provalio” da postoje krugovi koji žele ulazak Hrvatske u Europsku uniju povezati sa Srbijom.

Ne da bi se čekalo da zajedno uđu u EU, jer je razlika bila prevelika, nego vezati na način da kad Hrvatska zaključi pregovore, Srbija barem dobije status kandidata, a kad Hrvatska uđe u EU, Srbija počne pregovore. Orban nije imao ništa protiv Srbije. Dapače, zalagao se i još se zalaže za Srbiju u EU. Ali nije htio vezivati sudbinu puta dviju država prema EU te je htio da se pregovori s Hrvatskom zaključe prije kraja mađarskog predsjedništva, što se i dogodilo.

Na summitu EU, na kojem je još jednom na površinu isplivala velika razlika između država i podjele, francuski predsjednik Emmanuel Macron zadao još jedan snažan udarac nadama onih koji priželjkuju nastavak proširenja i članstvo u EU za države zapadnog Balkana. I mnogi se slažu s Macronom, iako to ne žele javno reći. Poruka francuskog predsjednika je bila da ako EU ne može donositi odluke sa 28 članica, kako bi tek bilo da ih je još pet ili šest.

Upozorivši da je nužno pojednostaviti procedure odlučivanja u EU kako bi lakše funkcionirala, Macron je rekao da se neće složiti s daljnjim proširenjem dok se ne odrade duboke reforme unutar EU. Francuska je, uz potporu Nizozemske i Njemačke, spriječila odluku o početku pregovora s Albanijom i Sjevernom Makedonijom, iako je Europska komisija potvrdila da su te dvije države ispunile sve uvjete. To dokazuje da ključne države EU nemaju problema kočiti proširenje bez obzira na to ispunjava li država kandidatkinja uvjete ili ne. U diplomatskim krugovima sve se više govori i o tome da Njemačka i Francuska pripremaju neku strategiju kojom bi se povećala suradnja s državama zapadnog Balkana, da se njima više pomogne, ali bez obećanja o članstvu u EU.

Kad se sve to uzme u obzir, može se doista zaključiti da je Hrvatska uhvatila zadnji vlak za ulazak u EU. Da se to nije dogodilo prije šest godina, pitanje je kad bi se uopće mogao ostvariti cilj članstva i što bi se u međuvremenu dogodilo s procesom proširenja.

Inače, u EU se sve lekcije naučene u nekom procesu koriste kasnije. U slučaju Hrvatske, nisu nas htjeli pustiti u članstvo s mehanizmima nadzora kakve su imale Bugarska i Rumunjska kad su ušle 1. siječnja 2007. godine. Hrvatska je tada dobivala poruke “ili ćete biti potpuno spremni - ili nećete uopće ući”. Zato i postoji monitoring do članstva, kako ne bi bio potreban monitoring nakon članstva. I to se pokazalo dobro za Hrvatsku. Rumunjska i Bugarska niti 12 godina kasnije nisu se riješile tog nadzora Europske komisije. To im je sada i glavna prepreka za ulazak u Schengen, iako su odavno ispunile sve uvjete.

Kako je ulazak Hrvatske u Schengen i eurozonu sada prioritet, vidimo da je i taj proces sporiji nego što je bio prije, a uvjeti stroži. U procesu proširenja, bilo EU ili Schengena ili eurozone, jasno je da treba iskoristiti priliku kad se ona pruža jer bolja prilika ne dolazi nikad. Događa se obrnuto, stvari postaju teže, a ishod nepredvidiv.

Izdvajamo