Pisao sam kolumne iz brazilske prašume, iz Manausa, s Dalekog istoka (Yokohame), iz Južne Afrike (Soweto, Johannesburg), iz nekih podrumskih rupa u Londonu, ali danas, nakon 18 godina, debitirat ću iz “predsoblja smrti”, iz bolnice u Dubravi, gdje me doktor Miroslav Raguž za jutarnjih vizita gleda strogim očima jer sam zapustio zdravlje nauštrb uzgoja glagola, metafora i novinarstva uopće, inače najomraženije profesije u današnjem svijetu. Ako je vjerovati Donaldu Trumpu.
Zadnji put sam na “intenzivnoj” bio 6. studenoga 2008. godine, nakon što je Dinamo na White Hart Laneu poražen od Tottenhama 0-4, sjećam se samo da me Slaven Bilić reanimirao u avionu iz Londona. Na životu me održao stari, dobri Johnny Walker (s plavim čepom). Ovaj put sam dospio u Dubravu, bolnicu na rubu maksimirske šume, zabrinuvši se za svoj mali, bijedni život, nakon što sam u novinama pročitao da je latino-ljubavnik Antonio Banderas hospitaliziran zbog srčanih tegoba, koje su slične mojima. A kako sam, za razliku od Banderasa, zagazio u 65. godinu, nakon što sam cijelu noć proveo na pretragama, ujutro su me strpali na “koronarnu”, pokraj izvjesnog gospona iz Zeline, zvanog Fala lepa. Taj gospon Fala Lepa, okorjeli dinamovac s dna kace, cijelo je vrijeme govorio “daj Bog zdravlja gosponu Zdravku”, misleći na Mamića. Vjerojatno mi i zbog toga dugo nisu uspijevali spustiti tlak na normalu. Kao što rekoh, već sam odradio prvi mjesec šezdesetpete i već je krenulo po zlu. Još ako dodate genetiku, da je i otac Mijo, šuster iz Petrove ulice, umro u šezdesetčetvrtoj... Ali, što bi za te “tinejdžerske” godine dao Ćiro Blažević, koji će za tjedan dana napuniti 82 godine i koji će nas sve nadživjeti i držati govor. Pritisak mi stvara i supruga, koja svakog jutra, tjeskobnim glasom, pita doktora: “Kak’ mu je, znate, imamo još 15 rata kredita?” Doktor Raguž je tješi: “Bu zdržal”. A ja umirem od ljubomore da se moj riječki kolega, “Stari morž” Orlando Rivetti, u Portugalu budi uz šum morskih valova...
Čitajući novine, osjećam duboku nepravdu zbog Ivana Balića, koji je kriv jer je vjerovao i podupirao izbornika Babića. Kao što je Davor Šuker, nekoć poznatiji i od Hrvatske, kriv jer se opredijelio za Dinamo i Zdravka Mamića odabrao za prijatelja i suradnika. Nekada je današnji predsjednik omraženog HNS-a bio ono što je Tito bio za Jugoslaviju, ime koje je simboliziralo Hrvatsku. Onda smo se počeli obračunavati sa spomenicima i treći igrač svijeta, iza Zidanea i Ronalda, postao je predmet primitivnog ismijavanja i otvorene mržnje. Treća u blatu balkanskog orgijanja našla se, ni kriva ni dužna, Janica Kostelić, sportašica bez najmanje mrlje i ne razumijem sportsku javnost koja traži mane najvećoj sportašici koju je Hrvatska ikada imala. Kada joj već ni mikroskopom ne mogu pronaći neki tamni detalj u biografiji, proglasili su je, zamislite, nekompetentnom, neobrazovanom i lutkom na koncu u Plenkovićevu sustavu. Vjerojatno nam je više odgovarao Željko Jovanović, koji je raspolagao bogatim arsenalom pljuvački, a u sport se uopće nije razumio, uglavnom je rovao po močvari. I ugodno se “grijao” dok je u Beogradu, na utakmici Srbija - Hrvatska, gorjela hrvatska zastava.
Ivano Balić, jer je on glavni lik ove kolumne, još je jedan žalosni gladijator u našem sportskom amfiteatru. Zaboravljena je njegova zlatna medalja iz Atene, prebrisano je spužvom da je bio najbolji svjetski rukometaš, izblijedjela je iz našeg sjećanja na njegovu virtuoznost, bio je rukometni Prosinečki. Međutim, nakon što je Zlatko Horvat promašio onaj fatalni sedmerac, koji će obilježiti našu sportsku povijest kao i gaf Zvonimira Bobana iz 1998. godine protiv Francuske, progovorile su hrvatske podjele. Primam mailove:
“... Dalmatinski lobi je sve upropastio. Kao što i hercegovački sportski lobi, Čilić, Ćorić i Dodig, žele srušiti i obezvrijediti Željka Krajana, jer ima pogrešne korijene. Zamjeraju mu što je zvao Ivu Karlovića, koji je tražio istu lovu za nastup na Davis cupu kao i Čilić (20.000 eura, nap. p.). Dalmatinski i hercegovački lobi sve su podredili sebi...”, piše zagorski lobi.
Svih tih priča ne bi bilo da je Zlatko Horvat pogodio taj j...ni sedmerac. Niti bi nekompetentni IO Hrvatskog rukometnog saveza lamentirao da su Babić, Balić i Metličić skandalozno vodili reprezentaciju? I što je najskandaloznije, nitko ne uvažava niti poštuje mišljenje igrača koji su za Babića. Zar mislite da se Ante Čačić na Europskom prvenstvu usudio ignorirati mišljenja Srne, Modrića, Ćorluke i Mandžukića. Moš’ mislit!