U blizini gradića Fergus Falls u Minnesoti nema šume, okružen je prerijom. Nema ni rudnika, niti gradski službenik nosi pištolj na posao. Film “Američki snajperist” ne igra non-stop, igrao je samo dvaput. Konobarica nije ujedno i vlasnica meksičkog restorana. I tako dalje, ima toga još u ovoj reportaži iz ožujka 2017., kao i u mnogim drugim reportažama Claasa Relotiusa, novinara njemačkog tjednika Der Spiegel. Recimo, u priči o sirijskom dječaku, za koju mu je nedavno uručena najveća njemačka novinarska nagrada, ili o patroli u Arizoni uz granicu s Meksikom - koja ga je, pak, dokrajčila.
Ovaj 33-godišnjak ovjenčan slavom i nagradama nedavno je naprasno završio svoju novinarsku karijeru kad je izašlo na vidjelo da je prevršio mjeru u lažima. Dogodilo se da dvoje lokalaca nisu prepoznali Fergus Falls u njegovom opisu ruralne Amerike koja je glasala za Donalda Trumpa, pa su njegovim tragom krenuli provjeravati osobe s kojima je razgovarao i mjesta na kojima je bio. Svoja su saznanja objavili na blogu. Ispalo je da je napisao hrpu netočnosti, da ne kažemo laži. Najgore je to što su te laži bile suvišne, ali su valjda, po mišljenju pisca, doprinijele uvjerljivosti teksta.
Kolege i suradnici i ranije su upozoravali urednike na netočnosti, ali bi ih autor uvijek uspio ukloniti. Uostalom, on je važio za jednu od najsjajnijih zvijezda mladog njemačkog, a i europskog novinarstva. No, ovoga puta urednici su sumnje morali uzeti ozbiljno. Unutarnja istraga i suočavanje autora s činjenicama pokazalo je da je za objavljenih 60 reportaža priznao kako ih je 14 bilo djelomično izmišljeno. Budući da je pisao i za druge novine, razmjer štete još je nepoznat. Problem je u tome što je pritom teško narušio vjerodostojnost ovog ozbiljnog političkog tjednika. Moglo bi se reći da je skandal gotovo srušio Der Spiegel, još se ne zna hoće li se i koliko uspjeti oporaviti.
Ostaje pitanje kako je to uopće bilo moguće? Sedam godina, a da se nitko ozbiljno ne pozabavi sumnjama? Na čemu će sada počivati budućnost tjednika koji je izgubio povjerenje čitatelja? Jedan od urednika objašnjava kako je to bilo moguće, pa piše o ulozi interneta u kreiranju laži. Sada je uz pomoć Facebooka, YouTubea, Googlea i Wikipedije lakše nego ikada kreirati svijet od komadića stvarnosti rasutih po internetu. Taj svijet djeluje uvjerljivo jer događaji i jesu stvarni, nekome su se dogodili - piše on. Ali ne i junacima Relotiusovih reportaža.
Nije prvi puta da se u vodećim novinama dogodio ovakav skandal. U vezi afere Spiegelgate New York Times spominje dva, možda najčuvenija slučaja. Onaj novinarke Janet Cooke iz Washington Posta, koja je 1981. dobila Pulitzerovu nagradu za izmišljenu reportažu, i drugi, njihovog reportera Jaysona Blaira, koji je 2003. završio karijeru zbog plagiranja i laganja. Njegov slučaj, ustvari, najviše podsjeća na Relotiusov jer je obmanjivao čitatelje iz teksta u tekst tako što niti je putovao na mjesta koja je opisivao, niti je sretao ljude koje je citirao - prepričavao je agencijske vijesti i druge novine.
No, spomenuti slučajevi tada ipak nisu poljuljali povjerenje čitatelja u novinarstvo. Danas je situacija drugačija. Povjerenje javnosti u novinarstvo već je jako nisko, ne samo u Der Spieglu ili Njemačkoj, nego i u Europi. Najnovija afera dolazi u vrijeme optužbi za “fake news”. Društveni mediji šire poluistine, a političari kojima istina ne odgovara nastoje diskvalificirati ozbiljne medije (Der Spiegel je važio za takav) optužbama za lažne vijesti. Nikakva objašnjenja, isprike čitateljima i smjene u redakciji ne mogu garantirati da će povratiti povjerenje.
U najnovijem slučaju obmane dogodilo se nešto izuzetno zanimljivo. Relotiusu je očito teško osporiti spisateljski talent i kada miješa žanrove. Čak i oni koji su mu dali otkaz govore o briljantnim tekstovima, što je dokaz da ljepota pisanja može sama po sebi biti zavodljiva, bez obzira na činjenice. Da su njegove, kako ih nazivaju “očaravajuće” priče, bile objavljene u nekom literarnom časopisu kakvih u Njemačkoj još ima - nikom ništa. Der Spiegel, međutim, ne objavljuje literaturu, ma kako lijepa ona bila, ali objavljuje lijepo oblikovano “narativno novinarstvo”. Ono je u slučaju ovog pisca postalo previše narativno, a premalo novinarstvo, pa su činjenice ostale zanemarene. I dalje su njegove priče lijepe, ali nisu reportaže o istinitim događajima.
Relotius posjeduje nevjerojatnu moć zavođenja riječima. Baš kao i veliki poljski reporter i pisac Ryszard Kapuscinski, koji je u svojim knjigama reportaža (ali ne i u novinskim izvještajima) često plesao na rubu novinarstva i literature, i to ne samo stilski nego i u slobodnom odnosu prema činjenicama. Iz ove perspektive čini se da je Relotiusova najveća pogreška bila izbor magazina u kojem je objavljivao svoje priče.