Da je prije tri godine netko došao s pričom kako je 60 Roma iz Grubišnog Polja podnijelo kaznene prijave protiv SDP-a jer su ih bez njihova znanja i privole učlanili u stranku, rekli bi mu da se ode otrijezniti. No, priča je, čini se, točna. U nedostatku članova s pravom glasa, jedan od aspiranata za šefa bjelovarsko-bilogorskog županijskog SDP-a odlučio si je “podebljati” glasačku mašineriju.
Pa se dosjetio romskih obitelji u Grubišnom Polju i redom ih učlanio u stranku. Platio im je članarinu i računao da raspolaže njihovim dragocjenim glasovima koji će presuditi unutarstranačke izbore. Ali se preračunao jer Romi koje prije toga nije ništa pitao, kako su rekli novinarima, ne žele biti SDP-ovci. Pa, kako im stranačke iskaznice stižu na kućne adrese, tako to prijavljuju policiji i tužiteljima.
A oni koji na dnevnoj bazi prate zbivanja u SDP-u znaju da ovo nije prvi takav slučaj, da su friško učlanjene romske obitelji presudile gradske unutarstranačke izbore u Slavonskom Brodu, kao i da ovo nisu prve kaznene prijave vezane uz izbore u SDP-u. Dvije su podnesene zbog manipulacije izborima za šefa županijskog SDP-a u Požeško-slavonskoj županiji. A još je puno, puno prljavog rublja koje se drži u kući.
I to je, eto, prava slika stranke koju je Zlatko Komadina, jedan od najmoćnijih ljudi u SDP-u, neki dan javno nazvao robom s greškom. Bratoubilački rat koji se vodi oko Davora Bernardića, a njegovo smaknuće s čela stranke tretira kao pitanje opstanka, u biti je drugorazredna stvar i neće riješiti ni jedan stvarni problem ove stranke.
Davor Bernardić nije uzrok, nego tek posljedica i prava slika onoga što SDP doista predstavlja. Zlatko Komadina je neki dan javno stao u obranu Bernardića, ali ne zato što doista želi da Bernardić do kraja mandata ostane predsjednik SDP-a, već zato što nema svog kandidata s kojim bi ga zamijenio. Nije Komadina branio Bernardića (uostalom, ništa lijepo o njemu nije ni rekao na konferenciji za novinare), nego se suprotstavio Vojku Obersnelu, Kristini Ikić Baniček, Mišelu Jakšiću, Siniši Hajdašu Dončiću, Mihaelu Zmajloviću, Peđi Grbinu i ostalim stranačkim drugovima koji traže promjenu. Ne muči Komadinu to što bi oni smijenili Beru, nego mu je problem što bi na njegovo mjesto doveli nekog svog.
Frakcijske borbe koje već dugo traju u SDP-u, još iz vremena dok je na čelu stranke bio Zoran Milanović i dok su bili na vlasti, sada su dobile novu dimenziju. Komadina je, de facto, proglasio otvoreni rat u SDP-u. Bitka koja se zadnje dvije godine vodila na terenu, manipulacijama s članstvom, izbacivanjem ljudi iz stranke, raspuštanjem organizacija, međusobnim blaćenjem na društvenim mrežama i učlanjivanjem ljudi u stranku bez njihova znanja i volje, dobila je novu dimenziju.
SDP je došao na korak do raspada. Nepoznanica je koliko će dugo trajati rovovske bitke i tko će na kraju u rukama zadržati ključeve Iblera. Sve je moguće, pa i ono s čime Komadina najmanje računa, a to je da Bernardić stvarno preuzme vlast u SDP-u. U ovom času Bernardić bez Komadinine podrške ne može ostati na čelu stranke. Ključan je Glavni odbor SDP-a na koji Komadina još uvijek ima presudan utjecaj.
No, to je trenutno tako. Bernardić nije budala koja ne bi znala da su ga Komadina, Rajko Ostojić, Ivo Jelušić i drugi koji mu sada drže štangu doveli na čelo SDP-a samo zato jer nisu imali boljeg kandidata. Bernardić je svjestan, i bez da mu je Komadina javno rekao kako ga smatra robom s greškom, da bi ga ekipa koja mu trenutno drži palac gore već sutra smaknula kada bi imali prihvatljivu zamjenu.
Bero zna da je došao na čelo SDP-a kao drugi izbor. Prvi izbor bio je Tonino Picula, ali su Komadina i Rajko Ostojić od njega odustali nakon što je rekao da radi stranke nema namjeru ostaviti funkciju zastupnika u Europskom parlamentu i preseliti se iz Bruxellesa u Zagreb. Bernardić je toga svjestan, ali oni koji su mu povjerili da vodi stranku zaboravljaju da Bero nije njihov đak, nego mu je politički mentor Milan Bandić. Dok SDP-ove perjanice vode bitke oko njegove pozicije, Bernardić u rukama drži bazu podataka o članstvu i prekraja je kako mu odgovara.
Davora Bernardića se rijetko viđa u Saboru, a ne provodi previše vremena ni u sjedištu SDP-a na Iblerovu trgu. On svakoga dana obilazi stranačke organizacije, druži se s “običnim” članovima i, mimo Komadine, Ostojića, Jelušića i drugih, učvršćuje svoju poziciju na terenu. Teško je povjerovati da su Romi iz Grubišnog Polja uvršteni u bazu podataka o članstvu bez Bernardićeva znanja i blagoslova.
Baš kao i njegov pravi politički mentor Milan Bandić, ni Bernardić ne zna prozboriti tri suvisle i efektne političke izjave. Kao i Bandić, odbija pozive u emisije uživo i ne pristaje na izravna sučeljavanja s političkim rivalima. Bernardić ne gradi svoju političku moć na programima i idejama kako društvo učiniti boljim. Onako kako je naučio od Bandića, plete mrežu od interesa i obećanja, a ona je svakim danom sve veća i čvršća. A ako je završi, do Komadine i svih ostalih uz pomoć kojih može opstati na čelu SDP-a držat će jednako kao i do Peđe Grbina i onih koji ga ruše.