Nije Lady Di bila ni prva ni zadnja princeza iz bajke. Stoljeće prije nje bila je to Sisi, bavarska princeza, kasnije supruga cara i kralja Franje Josipa, čiju beskrajno dugu kosu i tugaljivo, profinjeno lice gledamo na gotovo svakom austrijskom porculanskom tanjuriću. Drukčija je bila carica Eugenie, crvenokosa supruga Napoleona III., Španjolka vrele krvi koja nije trpjela careve uzastopne nevjere, a život je provela strahujući da ne izgubi glavu u revoluciji poput njezine daleke prethodnice na francuskom prijestolju, Marije Antoanete, također spomena vrijedne vladarice, poznate po ljubavi prema modi i pitoresknom seoskom životu. Niz bi se lako dao nastaviti, vraćajući se u prošlost sve do Kleopatre.
No, to nema smisla, jer Lady Di bila je nešto sasvim drugo: na njezinoj se lijepoj glavi nikad nije našla kruna. Ona nije promovirala nikakve kraljevske vrline, poput čvrstoće karaktera, željezne volje i skrivanja suza (u čemu je njezina bivša svekrva oduvijek bila majstor), već suprotno: uz nju su se stalno vukli nezgodni pojmovi poput “sloma živaca”, “bulimije”, “anoreksije”, “preljuba”, “povraćanja”, “razvoda”. Ni to ne bi bilo čudno da je takve stvari nisu toliko proslavile: primjerice, njezine suze na ekranu.
Njezine priče o bračnim padovima (jer uspona baš i nije bilo). Njezine priče o nesretnom djetinjstvu (makar pripadala drevnoj obitelji Spencer ili baš zato). Njezine priče o nepripadanju, neuklapanju, samoći, bijegu. I bez da je okrunjena, zavladala je beskrajnim teritorijem žalosnih priča, svijetom sapunica i reality showova. A sve to u Guccijevim i Versaceovim haljinama, u štiklicama i s biserjem oko vrata, uvijek pomno začešljane plave kose, s neizbježnim eye-linerom i ružem na usnama. Jer s modom se fantastično igrala. Premda su u tome dobre i vojvotkinja od Cambridgea i Melanija Trump i tolike druge, ipak se ni jedna od njih ne može pohvaliti s time da je barem dvije trećine svijeta zaljubljeno u nju.
Što je to Diana imala, a one ne? Svakako, urođeni smisao za PR. “Želite me gledati? Izvolite!”, bio je njezin motto i što su stvari bile vrednije skrivanja, ona ih je radije pokazivala. Doduše, uvijek je bilo tema o kojima se nije previše govorilo, poput priča u kojima Lady Di nije žrtva, nego zavodnica. Cjeloživotni reality ipak je iz prikrajka režirala. I tako desetljeće i pol, od “vjenčanja stoljeća”, pa do kobne noći u Parizu, nesreće koja do dana današnjega ne želi biti razriješena.
Jer teško se ljudima pomiriti s “običnom prometnom” kad je Diana u pitanju. To što je vozač bio pripit i nije prilagodio brzinu nikako ne hrani maštu. U kolektivnim fantazijama isprepleli su se princ Philip, britanske tajne službe, paparazzi, Dianina trudnoća s Dodijem, zaručnički prsten koji joj je on kupio zadnjeg njihovog dana na ovom svijetu. Ucviljeni otac, nekoć vlasnik Harrodsa i Ritza, prvi se nije zadovoljio s rezultatima istrage francuske policije. To nije bilo dovoljno za Dianu i Dodija, kako davne 1997., tako ni danas. I koliko god misterija bilo u smrti Marylin Monroe i Kennedyjevom ubojstvu, Lady Di kao da zasjenjuje sve slavne, lijepe i mlade mrtvace, pa još i Jamesa Deana, Jima Morrisona i tolike druge.
Uostalom, nije li i princeza Grace stradala relativno mlada u prometnoj nesreći na istoj Azurnoj obali na kojoj su se Dodi i Diana provodili svog zadnjeg ljeta? Kao da se nikada tako nisu spojili tragedija, glamur, brzina, slava, ljepota, ljubavnici i kraljevska kruna koja lebdi nad svime. Nakon tolikih bljeskalica fotoreportera, novinskih naslovnica, knjiga i tekstova, nakon tabloida i ozbiljnih novina, o Lady Di kao da još uvijek nije dovoljno rečeno, napisano i analizirano, a to da je stradala na današnji dan bit će dobar razlog da pomahnitaju arhivi i svijet se zaspe još jednom lavinom njezinih fotografija. Uspomena na nju možda će potrajati i dulje od samog kraljevstva.