Ovih dana bosanskohercegovačku javnost, a i javnost susjednih zemalja zatekao je slučaj koji bi vjerojatno bio tužan da nije smiješan. U nama susjednoj zemlji, naime, na natječaju je biran direktor ustanove koja se zove Borački zadružni savez. Posao je te ustanove, ako smo dobro shvatili, da koordinira zadruge u kojima su uposleni ratni veterani. Na natječaju za šefa koordinacije veteranskih zadruga, međutim, izabran je čovjek pod imenom Halil Sulejmanović, koji za jednog veterana ratova 90-ih ima neobično svojstvo. Naime, rođen je - 1993.!
Na čelo koordinacije koja pomaže veteranima u BiH, dakle, zasjeo je čovjek koji je rođen u drugoj godini opsade Sarajeva, koji je imao godinu dana kad je potpisan Washingtonski sporazum, a u času kad je rat okončan Daytonom imao je jedan ili dva mliječna zuba i vjerojatno znao pokoju riječ. Kad su spomenutog zapitali kako je šefom braniteljske firme mogao postati on koji na rat može imati samo prenatalno sjećanje, mladi je direktor spremno odgovorio. Odgovorio je, naime, da doduše u ratu nije bio on, ali da je bio - njegov otac.
Nama koji živimo u 21. stoljeću ta logika, naravno, može biti čudna. Može nam biti neobično da braniteljska ekonomska prava sin nasljeđuje zato što mu se u ratu borio predak. Ali upitate li bilo kojeg akademskog povjesničara - a bome ih ima napretek koji svesrdno volontiraju tumačeći nam povijest u novinama - on bi vam zacijelo pojasnio da je vašem čuđenju uzrok u manjkavom poznavanju povijesne perspektive. Tijekom posljednjih par sto godina na ovom našem triplex confiniumu triju posvađanih vjera unovčavanje očinskih ratnih zasluga bilo i ostalo povijesno zapaženi lukrativni biznis.
Tijekom petsto godina, naši su marni južni Slaveni ratovali pod kojekakvim zastavama, od Trenkovih pandura do Marije Terezije, od janjičara do osmanlijske flote, od opsade Kandije do pustošenja Lombardije, od kralja Petra do Titovih partizana. A kad bi rat završio, obično bi od zahvalne carice, dužda ili sultana dobili ono što mi danas zovemo status “uhljeba”: kakvu valu na Braču, polje kod Omiša, spahiluk oko Visokog, vinograde oko Iloka, kolonističku zemlju u Baranji, eksproprirani stan domaćeg izdajnika ili otetu kuću ličkog Srbina. A onda, kad bi transfer iz “heroja” u “uhljeba” bio završen, uslijedio bi “idejni rad”. Taj idejni rad u jednoj bi epohi bio Andrija Kačić Miošić, u drugoj uvodnici iz Vjesnika ili Dnevnik Branka Dopuđe.
Smisao te idejne politure bio je da objasni kako svojim herojima sve dugujemo, kako za njih ništa nije previše, kako bez njih ne bi bilo “ovoga” te da oni u našem društvu nisu i ne mogu biti “marginalci”. Stoga će se naše društvo pobrinuti za njih te, dakako, i za njihovu djecu. I doista: pun je i prepun južnoslavenski prostor “djece” koja su naslijedila privilegije jer im je babo ili pape ratovao pod Kandijom, pod Sinjem, Lepantom, Sutjeskom ili Maslenicom. U ime očinskih zasluga, dobivala je “zlatna mladež” stoljećima lena, feude, spahiluke, mlinove, mostarine, ville rusticae, donjogradske stanove i kuće na Bačvicama.
Očinske su ratne zasluge na ovim prostorima platile školarine i stipendije, izgradile biznis kraljevstva i velebne hanove, naftne imperije i barokne palače, umjetničke zbirke i lokalne zadužbine. Crpiti i krmčiti deseteračku ratnu zaslugu nekog oca ili djeda - ništa to na ovim prostorima nije novo. Mladi Halil Sulejmanović, dakle, nije ništa drugo nego nastavljač jedne dične tradicije. Tradicije ratnika koji se izvrgnu u uhljebe, ako ne u prvoj generaciji, e onda pouzdano i neumitno u drugoj.
Stoga, ako se u nekoj drugoj zemlji možda netko i može smijati mladom ratniku rođenom ‘93, Hrvati su posljednji ljudi, a Hrvatska posljednja zemlja u kojoj bi se itko mogao smijati bosanskom hereditarnom borcu. Naime, takvo hereditarno uhljepstvo mi nismo samo moralno kanonizirali. Mi smo ga i doslovno uveli u zakon.
Već i dosad, Hrvatska je imala zakon po kojem su ljudi iz famoznog registra branitelja bili jednakiji među jednakima. I dosad su oni po zakonu morali dobiti ugovor za posao ako su nudili jednake uvjete, i dosad su imali kvotu za broj zaposlenih u institucijama, i dosad su imali prednost u natječajima za zapošljavanje. U većini slučajeva, ta bi pozitivna diskriminacija zastajala na zapošljavanju domara ili vodoinstalatera, na ugovoru za nabavu papira ili bojenje dvorane.
No u slučajevima gdje je bilo mašte i drskosti, “pozitivno diskriminirani” postajali bi gospodari gradskih parkinga, vladari lučkih privezišta, građevni monopolisti, s potvrdama o braniteljstvu špekuliralo se pri zapošljavanju, a osobito je bizaran slučaj jedne od hrvatskih umjetničkih akademija na kojoj je slikar oborio natječaj na kojem je prošla kolegica slikarica tako što je donio potvrdu da je branitelj. Umjesto osobe koju je kolektiv htio izabrati, sad umjetnost studente uči druga osoba, ne zato što je bolji nastavnik i umjetnik, nego zato što je dala točan odgovor na pitanje “gdje si bio 91?”. Iskreno: ne mogu zamisliti gestu koja bi za jednog umjetnika bila sramnija.
To je svijet koji smo i dosad imali, koji smo i dosad poznavali. No zahvaljujući šatoraškoj kontraofenzivi koja je u Vladu uvela Tomu Medveda te zahvaljujući popisu zaumnih želja koji pukom pogreškom zovemo Zakon o braniteljima, sad se privilegije spahija i kontea prenose i na drugu generaciju. Ako ste mislili da ćemo se bremena zaslužnih ratnih heroja riješiti prirodnim odumiranjem, varate se. U Hrvatskoj halili sulejmanovići više nisu bizarni eksces - oni postaju zakonska norma, a druga generacija kondotijera i landsknehta dobit će u nasljedstvo prava one prve: prava na upis u školu, na studentski dom te, dakako, na posao. I to, nemojmo se zavaravati, ne samo na poslove hausmajstora ili telefonista.
Upravo dok čitate ovaj tekst, nova generacija heroja rođenih nakon rata suče roditeljske braniteljske potvrde i kani s njima jurišati na mjesta liječnika, profesora, asistenata u institutima i kadrova u agencijama. Kako je došlo, ja bih se i na mjestu Francka Ohandze bojao za svoj novi ugovor. Morao bi paziti taj Kamerunac - rođen u Africi iste godine kad i Sulejmanović - da mu se na natječaj za centarfora ne javi dijete branitelja.
U vrijeme blagopočivajućeg Varšavskog pakta i sovjetskog bloka, ljudi su se u ovim krajevima smijali vremešnim 50 i 60-godišnjacima koji su u SSSR-u zauzimali funkcije predsjednika omladine, urednika omladinskih novina ili studentskih koordinatora.
Pred petnaestak godina, gorko smo se smijali kohortama hrvatskim mladih umirovljenika, 30-godišnjaka koji su iz rata izišli s penzijom i po sav dan igrali elektronski pikado, dok su im stari roditelji nerijetko i dalje kulučili u reliktima socijalističke ekonomije za buštice od 3000 kuna. To je ona podjela ekonomskih uloga s kojom se gorko ruga Mate Matišić u prolozima svojih drama iz “Trilogije o mrtvima”. Ima u drami obitelj, u njoj su ljudi od 80, 60, 50 godina, ali je upravo onaj najmlađi, 30-godišnjak - umirovljenik.
U međuvremenu, i taj je naraštaj mladih umirovljenika ostario, posijedio i dobio tripe. Ali zato sad dobivamo novi fenomen: generaciju onih koji kane u život ući s jednom, jedinom, najvažnijom valutom. Valutom koju, za razliku od svojih roditelja, nisu čak ni sami izborili. A to je roditeljski status branitelja.
Stoga se ne smijmo Halilu Sulejmanoviću. Bolje ga upoznajte pobliže jer pred vašim očima Hrvatska upravo postaje država naših, katoličkih sulejmanovića.