PIŠE TOMISLAV ČADEŽ

ŠTO JE ZAPRAVO BILA TEMA HTV-ove EMISIJE? Sve je bilo uopćeno, ništa konkretno nismo saznali, a nakon stručnjakinje je trebalo ugasiti TV

Zadar, 100817.
HRT-ova novinarka i urednica Zrinka Grancaric i kultna emisija Pomorska vecer Hrvatskoga radija.
Foto: Jure Miskovic / CROPIX
Jure Mišković/CROPIX

Zrinka Grancarić

Počela je školska godina i HTV je odmah živnuo. Za temu dana ekipica iz Informativnog programa izabrala je školovanje učenika s posebnim potrebama. Posebnih potreba nemaju, pak, svi oni, na čelu s voditeljicom Zrinkom Grancarić kojoj je pošlo za rukom novinarskom da nas ne izvijesti što je, zapravo, tema emisije.

U uvodu je spomenula Elenu, djevojčicu s posebnim potrebama, čiji je slučaj neposredan povod emitiranju. Malko je nezgodno što posve do sedme od deset minuta ovoga novinarskog paceraja, koji dalje nisam pratio nego okom i s pola uha, nismo doznali ni tko je Elena, ni kakve posebne potrebe ima, ni kakve je probleme susrela.

Općenito, nismo doznali tko su djeca s posebnim potrebama. Očito su među njima ona s oštećenim sluhom ili u invalidskim kolicima. Vjerojatno i slijepi. Djeca s posebnim potrebama kad nisu posrijedi fizički nedostaci, nisu pak spomenuta.

U studiju zasjele dvije žene, Nadica Bjelčić, predsjednica udruge Oko, majka stopostotnog invalida, i dr. sci. Ljiljana Igrić, stručnjakinja za inkluziju.

Prva sugovornica istakla je stanovit napredak, ali da se učenici s posebnim potrebama susreću i dalje s velikim problemima. Totalno općenito.

Stručnjakinja za inkluziju Igrić odmah je počela defenzivno, u stilu “gasi televizor”. Naglasila je da inkluziju proučava četrdeset godina te zaključila: “Naravno da nismo našli način da je provedemo”. Dakako, dodala je, “vjerojatno jest nešto učinjeno, ali daleko od onoga što bismo mogli”. A što bismo mogli?

“Počeli smo tapkati, kao da se nešto zaustavilo u odnosu na osamdesete i devedesete... Boli me ako i jedno dijete mora trpjeti nepravdu... Škole govore trideset godina da nisu spremne raditi s proširenim metodama rada koje će svakome djetetu donijeti dobro. Učitelji moraju razumjeti što je inkluzija. Ne proučavaju literaturu.”

Ne bih htio biti grub, ali kao da govori šiparica, a ne znanstvenica. A kad smo već kod znanosti, učitelji, znači, ne čitaju dovoljno literaturu? I to je glavni problem? A, recimo, nasilni, “normalni” vršnjaci te djece?

A što na to kaže voditeljica Grancarić? E, ona najavljuje prilog o Saši Driniću, profesoru hrvatskoga jezika i knjižničaru, kojemu ispomoć daju invalidska kolica, i evo što on kaže o svojem iskustvu školskog doba.

“Prepreke s kojima sam se suočavao bile su prije svega arhitektonske. Dizalo je stiglo u osnovnu školu taman kad sam ja već gledao prema srednjoj, u srednju taman kad sam gledao prema fakultetu, a na fakultet kad sam već gledao na diplomu.”

Naša stručnjakinja za inkluziju na ove arhitektonske začkoljice nije potom obratila pretjeranu pozornost. A možda da se malko odmori od agitacije među učiteljima, koji nedovoljno proučavaju literaturu, registrira građevinsko poduzeće i stane betonirati rampe po hrvatskim školama? Na taj način inkluzija bi svakako postala opipljivija, a njezin trud manje uzaludan.

Što je zapravo bila tema emisije u ‘Temi dana’?

Sve je bilo vrlo uopćeno, nažalost, ništa konkretno nismo uspjeli saznati, a nakon stručnjakinje za inkluziju trebalo je ugasiti televizor.

Izdvajamo