KONTROLNA TOČKA

Što nam ne pokazuju ekonomske statistike

Ekonomski rast/Neofašizam – piše na novom grafitu u opskurnom prolazu koji dijeli dva Zagreba, stari Centar i Trnje, i čija je zidna umjetnost, kao poklon građanima, donedavno bila pod pokroviteljstvom Grada i Zagrebačke banke, barem je tako pisalo na tabli istaknutoj na ulazu. Nikome, naravno, ne treba zabraniti pravo na mišljenje, a nezadovoljstvo lošom politikom lako je razumjeti, kao i strah od budućnosti koju nam takva politika donosi. Prije nego što povjerujemo vjesnicima propasti, ipak vrijedi otvoriti oči i pogledati što se stvarno događa.

Za početak, kako to izgleda u brojkama. Danas najslobodnije zemlje EU - Nizozemska i Danska imaju i izrazito visok BDP po stanovniku. Nizozemska 48.472,54 dolara (kriterij kupovne moći, izvor Trading economics), Danska 46.682,51 dolara. Dansku pritom sve češće ističu i kao zemlju najsretnijih ljudi na svijetu, s čime se možemo i ne moramo složiti. U obje navedene zemlje BDP prosječno raste oko dva posto godišnje.

E sad, od prvih deset zemalja s najvišim BDP-om po stanovniku (Luksemburg, Švicarska, Island, Makao, Norveška, Irska, Katar, Danska, SAD, Singapur), tri se doista ne uklapaju u standarde suvremene demokracije - Makao, Katar i Singapur. Sve tri, međutim, dolaze iz kulturnog područja različitog od europskog. Makao je izdvojeni dio Kine, Katar je arapski emirat sa šerijatskim pravosuđem, a Singapur grad država na krajnjem jugu Malezije s vlastitim političkim modelom s kojim se ne treba uspoređivati, niti mu treba težiti, ali izrazita multikulturalnost tamošnje zajednice ukazuje na društvo kojemu uzor nije europska krajnja desnica iz sredine prošlog stoljeća. Prilagodimo li tu ljestvicu statističkog bogatstva kupovnoj moći građana, redoslijed je značajno drukčiji - Katar, Makao, Luksemburg, Singapur, Irska, Brunei, Norveška, Ujedinjeni Arapski Emirati, Kuvajt, Hong Kong, pa tek onda Švicarska, SAD, San Marino, Nizozemska... Sretna Danska je tek na 22. mjestu. Rekorderi rasta su Makao (9,26 posto godišnje) i Hrvatima danas omiljela Irska (7,81 posto). Teško da bismo mogli umiješati koktel od više političkih različitosti. To je statistika. Ukazuje li, međutim, veći BDP po stanovniku na veću kvalitetu življenja? Ne. Taj podatak predstavlja mjeru rasta produktivnosti u nekoj ekonomiji. Realniji pokazatelji društvenog blagostanja su stope siromaštva i nejednakosti. Rast gospodarstva sugerira rast blagostanja, ali to ne mora biti slučaj za svako gospodarstvo zbog različitog pristupa redistributivnoj politici dohodaka. Odmaknemo li se od krute statističke faktografije prema subjektivnom, ljudskom, doživljaju zadovoljstva stvari prestaju biti jednoznačne. Ovako mi je to prije nekoliko godina razložio harvardski profesor Benjamin Friedman kada smo razgovarali o njegovoj često citiranoj, opsežnoj analizi moralnih posljedica ekonomskog rasta: “Ljudi koji žive u najsiromašnijim zemljama mogu imati osjećaj napredovanja identičan osjećaju ljudi koji žive u razvijenim zemljama gdje se dobro zarađuje. To ne podrazumijeva da su oni bogati.

Danas u SAD-u, gdje je životni standard jedan od najviših u svijetu, gotovo jednako visok poput onoga u Švicarskoj ili Luksemburgu, većina stanovnika ne osjeća nikakav ekonomski napredak. Štoviše, oni osjećaju da danas, u materijalnom smislu, žive lošije nego što su nekad živjeli. Jesu li time zadovoljni? Nisu. Nasuprot tome, Kinezi, iako značajno manje plaćeni, jasno osjećaju ekonomski napredak. Danas su spremniji pomoći jedni drugima nego u doba kad im je egzistencija bila u pitanju. Taj osjećaj napretka nije trajan, nego dolazi i nestaje, ovisno o prilikama. Zanimljivo je pratiti u kojim su povijesnim razdobljima stanovnici određenih zemalja osjećali da ekonomski napreduju, a kada se taj osjećaj gubio. Još je zanimljivije pratiti posljedice tih promjena u osjećaju. Tako su, uostalom, nastajali ratovi”.

Ono gdje su autori grafita u pravu, činjenica je da su velike korporacije često povezane sa strukturama vlasti. Kompanije, poput BMW-a, Volkswagena, Porschea, Siemensa, Opela, Bayera, BASF-a zajedno s mnogima drugima blisko su surađivale s nacističkom vladom u Njemačkoj, kao i američki korporativni divovi IBM i ITT, Coca Cola, Standard Oil, pa Chase national bank, londonski Barclays... Uostalom Boss je šivao uniforme SS-ovcima. To međutim govori o moralu i svjetonazoru njihovih vlasnika, a ne ekonomskom modelu tadašnje loše politike. U tom povijesnom gulašu ne treba zaboraviti još jedan detalj: talijanski fašistički režim stigao je na vlast s programom koji je obećavao dostupnost hrane svima, društvenu brigu o djeci i majkama, gradnju i obnovu škola, opće pravo na zdravstvenu zaštitu, izdašnu pomoć nezaposlenima i bolesnima, brigu o obitelji, velike projekte socijalne gradnje... Koji humanist to ne bi potpisao? Znamo kako je završilo.

Ukratko, izjednačavati ekonomski rast s neofašizmom znači biti na pogrešnom putu. Rast sam po sebi nije ni dobar ni loš. Pitanje je koristi li taj rast većini građana ili samo malom broju povlaštenih. S druge strane, pad vrijednosti ekonomije nije dobar ni za koga, potiče nezadovoljstvo, stvara društvene napetosti i vodi prema krahu društvenog sustava i često završava u totalitarizmu. U pravilu, što je BDP po stanovniku manji, više je zemalja u kojima je demokracija labilna ili je nema.

Izdvajamo