Manijak kojeg zovemo nadimkom Daruvarac stekao je pravo da se brani sa slobode. Loša je to situacija, jer takva nespretnost sustava kao da ohrabruje roditelje zlostavljane ili ubijene djece da uzmu pravdu u svoje ruke. Doista, da netko to napravi mojem djetetu, a potom mi se ceri sa slobode, nisam sigurna da ne bih ponovila s njime isto što je on napravio s djetetom na zahodu neke birtije. Pritom nemojte zaboraviti da bijesna majka može biti jača i od nabildanog i tetoviranog mamlaza. Da ne bismo poticali rješavanje problema u maniri Divljeg zapada, moramo vratiti povjerenje u prilično ispuhanu rečenicu “neka institucije rade svoj posao”.
Nakon što se manijak našao na slobodi, nije teško upirati prstom u krivce. U najmanju ruku, mogli bismo prozvati sasvim pogrešno postavljenu priču: Daruvarac nije pretukao djevojku, nego ju je pokušao ubiti, jer upravo to nam je nakana kad udaramo nečijom glavom u slivnik.
Pravo je čudo što je preživjela i takav se napad nikako ne može klasificirati kao “tuča”. Uz to, treba voditi računa o simboličkoj razini: što će svi Daruvarci i njima slični Arci koji trenutno šetaju Lijepom našom zaključiti iz ovog događaja?
Da mogu ubiti boga u nekoj krhkoj djevojci i nakon toga se zadovoljno smiješiti s naslovnica novina i portala, jer eto ih na slobodi. Kakva god ta sloboda bila, privremena ili terminalna, poslana je izuzetno loša poruka: Daruvarci i drugi Arci, samo navalite, čim vas djevojke naljute, prebijte ih k’o volove, jer posljedice neće biti osobito radikalne.
Da je Daruvarac u zatvoru iz kojeg neće tako brzo izaći, neki drugi Daruvarac koji se upravo gladi po mišićima i tetovažama, zamišljajući kako zabija šake u tijelo svoje djevojke, razmislio bi dva puta prije nego što krene u akciju. A možda akcije ne bi ni bilo.
Što se nasilnika tiče, ne vjerujem osobito u prevenciju, ali vjerujem u sankciju. Kad ste sposobni fizički napasti ili ubiti slabiju osobu, ideja kako čučite u zatvoru godinama nakon toga što ste pustili svoj bijes s lanca može vas prilično otrijezniti. S manijacima se ne smije imati milosti, niti si možemo priuštiti luksuz birokratskih doskočica.
Jer taj će stvor sutra napasti neku drugu djevojku. Zašto i ne bi, kad se za njegov zločin nije ukazala kazna. Stvarnost često demantira ime romana “Zločin i kazna”, pa se to nekako pretvara u ime “Zločin bez kazne”, “Zločin i nagrada”, “Zločin i točka”, i tako dalje. Neki je čovjek u susjednoj državi prije tjedan dana zaključio da on neće čuvati djecu dok mu žena radi ne bi li ih sve prehranila, pa je zaklao djecu i objesio sebe. Teško ću zaboraviti taj događaj, jer kakav je to svijet u kojem je moguće izbosti malu djecu nožem kako biste pokazali ženi da nema pravo raditi.
Postoji li adekvatna zaštita od takve esencije užasa?
Bojim se da ne.
Ali kada već nekome nije uspjelo ubiti svoju slabašnu žrtvu, a imao je takvu namjeru, moramo ga kazniti. Ne može se on braniti sa slobode. Ne može on nekome objašnjavati kako se baš naljutio na malu i kako je ona to zaslužila. Jer i onaj lik koji je zaklao djecu sigurno je sebi objasnio kako je to najbolje za njih. Biti zaklan sa sedam, pet i dvije godine.
Od vlastitog oca. U ne tako dalekom Bihaću.
Nasilje je neiskorjenjivo i može poprimiti dimenzije čiste strave: o tome treba misliti dok kitimo borove i slušamo pjesmice sa zvončićima. Upravo nas zvončići trebaju podsjetiti na to da nije svatko tako sretan da u ovo doba godine bude živ i dobiva darove. No, tamo gdje je žrtva preživjela, a nasilniku znamo čak i nadimak, ne možemo si priuštiti izučavanje sudsko-pravnih zavrzlama i nalaziti isprike za krivce. Zamalo ubijena djevojka mogla je biti vaša kći ili sestra. Majka ili otac zamalo ubijene djevojke mogli ste biti vi.
Kad se događaju grozote, one se ne događaju “drugima”, nego svima nama. Komadići smo svijeta u kojem se odvijaju užasi. U jednoj zimskoj noći, nalik onoj iz pjesmice “Zeko i potočić”, neki je otac zaklao svoju djecu, a mi tu ništa nismo mogli učiniti. Zato smo za užase za koje znamo da su tu, a žrtve su još žive, svi dužni i pozvani reagirati. Pa tek onda kititi borove.