Često se svatko od nas posluži krilaticom “umrijeti od straha”, uglavnom u zapravo banalnim situacijama. Panično kopamo po torbi da pronađemo ključeve, učini nam se da je netko iza nas, no ispostavi se da je samo sjena, horor na TV-u uzdrma nas pa na sekundu protrnemo i pokrijemo oči rukama.
A onda se dogodilo. Psihički teško bolestan 18-godišnjak, kako sada stvari stoje, umro je od straha. Horor na televiziji koji većinu nas prestraši tek na trenutak prije nego što nastavimo sa svojim poslom, Kristian Vukasović je živio. I od njega je umro. “Radi se o smrti nastaloj zbog straha, neispavanosti, stalnog psihičkog rastrojstva, ekstremnih okolnosti u kojima osoba boravi i kojima je izložena”, kazao je za Jutarnji renomirani hrvatski patolog. Mladić se u zatvorskoj ćeliji mjesecima noćima tresao od straha u krevetu zbog okruženja u kojem se nalazio, tri je puta bio hospitaliziran, utvrđeno je i da ima suicidalne porive, no uvijek je iznova vraćan u zatvor koji mu je opetovano produljivan. Sve dok nije pao u komu i tri tjedna poslije preminuo u bolnici. Zašto? Kako?
Imao je pravo da mu se kao 18-godišnjaku sudi prema Zakonu o sudovima za mladež, moglo mu se sukladno tome zakonu izreći čitav niz sankcija koje bi bile primjerenije njegovoj dobi i psihofizičkom stanju. No, tretiralo ga se kao posve zdravu odraslu punoljetnu osobu potpuno svjesnu svojih djela i posljedica. Čini se kao da je i posve zanemarena činjenica da je HZZO Kristianu, zbog tjelesnih i mentalnih oštećenja, otprije odredio invaliditet 3. stupnja za koji je potrebna 24-satna pomoć i njega. Sustav se, izgleda, oglušio i na ostatak njegove podeblje medicinske dokumentacije koja jasno kaže da je bolovao i od bronhijalne astme, metaboličkog sindroma i hiperaktivnosti.
Sustav se tako pred očima mladog Vukasovića raspadao i zakazivao, korak po korak. Nakon što je četiri mjeseca već probdjeo u istražnom zatvoru, umjesto, recimo, na adekvatnom liječenju, glavna rasprava na sudu zbog paljenja trave pokraj njegove kuće i štete od nekoliko tisuća kuna održana je i zaključena u jednom danu. Zar smo naše, inače bolno sporo, pravosuđe odlučili naprasno ubrzati preko leđa teško bolesnog mladića?