Već smo se pomalo navikli. Više nitko ne pita tko je uzeo tablete za živce. - Siđi s balkona! - svako malo čuje se iz dvorišta. Razni susjedi dozivaju razne ukućane. Ponekad izađem van prošetati psa, plišanog. Svatko ima pravo izabrati psa kakvog želi. U Zagrebu nema Marjana, a ni onih murjaka koji štiteći od koronavirusa navlače žene za rukav, a muškarce obaraju na pod. Vjerojatno ta dvojica nisu uspjeli pročitati ili zapamtiti upute, pa misle da postoje kako bi ljude plašili, a ne im pomagali.
Profesor i balerina s kata ispod ostavljaju vrećice za smeće pred stanom pa mi ostali to bacamo u kante ispred zgrade. Razumijem, ljudi su u mirovini. Jedino ne razumijem što jadni jedu jer u posljednjih petnaest dana nikad nisu pristali da im donesem nešto iz dućana. Tko zna otkad imaju zalihe. Ili mi ne vjeruju dovoljno da bi mi dali pare. Na križanju sam sreo trećeg susjeda. Zaklanjali smo se stupom semafora kao zaštitom.
- Da su u Ogulinu napravili isto kao u onom selu u Dalmaciji, sve bi bilo u redu - nastavio je razgovor od ponedjeljka. Ogovarali smo onu časnu koja je liječniku prešutjela svoje putovanje, a na misi prodavala Glas koncila vjernicima. Podržavao sam ravnatelja Opće bolnice i bolnice branitelja Domovinskog rata u Ogulinu, dr. Josipa Zorka. Čovjek je skužio da mu časna mulja o tome gdje se sve kretala, a nosi prilično neugodan virus.
Procijenio je opasnost, izvagao prava pojedinca i ostalih ljudi i postupio prema savjesti i liječničkoj dužnosti. Alarmirao je sve koje je trebalo, uveo liječnički nadzor za sve koji su u opasnosti i napravio ono što je trebala ona sama, a i svi koji su znali da je bila na putu. Nažalost, bio je u pravu, časna se negdje zarazila, ali nije marila da bi drugi mogli stradati.
Ljudima stvarno treba milost onoga gore. - Koji se vrag sad dogodio u Dalmaciji? - pitao sam misleći prvo na pad meteora, a ustvari, pokušavajući zapamtiti da moram kupiti kruh i toalet-papir. - Ha, pravi svećenik će uvijek pronaći način da dođe do vjernika - rekao je susjed dok smo obojica pogledavali na sat na crkvi, zaustavljen na vrijeme potresa.
- Nemam pojma - ispalio sam, a onda saznao da je u Dalmaciji, u župi Katuni, jedan svećenik kojem je palo na pamet napraviti krug automobilom po župi. Zna čovjek kako s ljudima. Kad se pojavio, ljudi su izlazili na cestu, lijepo bi kleknuli i zahvaljivali se onom gore što je poslao ovoga u autu. Drive in blagoslov. - Ma, luđaci - rekao sam nezainteresirano i za ekipu koja se u zanosu baca na koljena pred svećenike, a i za te iste svećenike.
- Ah, nemojte tako - kazao mi je susjed - vidjeli ste da nema fizičkog kontakta. Svećenik se vozi u automobilu, istina tako je i drug Tito, a ljudi kleče kraj ceste. Još jedna istina, tako nisu klečali pred Titom - usporedio je ljubav prema idolima i istinama. Obje su mi bile strane.
- Pogledajte, pogledajte -zapalio se i krenuo mi pokazivati svoj mobitel na čijem je ekranu bila otvorena Indexova priča o snazi vjere u odnosu na koronavirus. I slabosti u odnosu na glupost. Na zadnjoj sam fotografiji vidio svećenika ispod maske, valjda je to bio taj župnik Mijo Grozdanić, kako kameri pokazuje “Presveti Oltarski Sakrament”.
Valjda, jer čovjek ima masku. A onda se ukazalo, kao vrag sam, kako iza pažljivog svećenika sjede još dva muškarca. Ukupno tri. U kabini jednog automobila. A nisu obitelj pa da ih ne možeš izbjeći u autu. Poraženo sam klimnuo i otišao. - Ipak, luđaci - rekao je neki glas u mojoj glavi i zamolio za blagonaklonost onog tamo iznad crkve. Ovoj zemlji baš treba.