Teoretičari zavjere napokon mogu biti zadovoljni. Hrvatska je u hibridnom ratu. Kad to kaže premijer, tko će onda njih proglasiti ridikulima. Pitanje je međutim, tko s kim ratuje i tko je taj rat započeo. Teoretičari zavjere odmah će ustvrditi - Amerika i Rusija bore se za svoj utjecaj koristeći pritom Hrvatsku i krizu njene najveće privatne kompanije - Agrokora.
Zanemarimo li na trenutak pitanje “utjecaj na koga?”, činjenica da su američki fondovi istisnuli Sberbank u dogovaranju roll up kredita za spašavanje Agrokora može biti materijal za razmišljanje. Kada danas najpoznatiji hrvatski bloger, Agrokorov vlasnik Ivica Todorić, opisuje kako je na velikom sastanku u koncernu, nakon što je on već od Vlade zatražio pomoć kroz lex Agrokor, dogovorena smicalica kojom su Rusi navodno prevladani (tada je navodno odbijen Sberbankov prvi prijedlog roll upa), on, ili tim koji mu pomaže u pisanju bloga, vješto odabiru slijed događaja.
Sberbankov prijedlog roll upa navodno je odbijen zato što Knighthead capital management (KCM) u tom trenutku još nije imao za njih dovoljno velik paket obveznica. Recimo da je to točno, i recimo da je Todorić iskoristio svoje veze unutar kompanije da mu to dojave. Zašto KCM nije odmah kupio obveznice koje su na otvorenom tržištu i kupuju se, ako ne jednim klikom miša, sasvim sigurno brže nego što se napiše komplicirani ugovor o roll upu, i zašto se Sberbank, iako pozvan, nije priključio roll upu kasnije, a VTB jest, kada je izvanredna Uprava Agrokora ipak pristala na taj skup i neugodno uvjetovan, način financiranja? Uvrijedili su se? Tko? Bankari? Kategorija uvrede u biznisu teškom milijarde dolara bila bi novost čak i u zamršenim poslovnim odnosima SAD-a i Rusije.
Kada Todorić gorljivo na svojem blogu brani “narušena prava” zakinutog Sberbanka, znači li to da je on doista zaboravio kako je upravo Anvar Azimov, ruski veleposlanik u Hrvatskoj, svojom izjavom “nećemo više pomagati Agrokoru, ne vraćaju dugove” detonirao krizu njegove kompanije? Ili se u međuvremenu, naknadno i prekasno, ipak dogovorio sa Sberbankom. To mi ne znamo, to danas znaju samo Sberbankov šef Herman Gref i Ivica Todorić, a onda i njihovi savjetnički timovi.
Dalje vjerojatno sve i jest politika, pa i nedavni istup Igora Sečina, šefa najveće ruske naftaške kompanije Rosnjefta, koji Vladi, posredno, nudi spas od MOL-a preko Rosnjeftova ulaska u Inu. Logika je jasna, quid pro quo: “zakinuli ste nas na Agrokoru, dajte nam Inu, koja ionako odavno nije vaša, a mi ćemo nagovoriti Grefa da odustane od tužbe protiv Hrvatske”. Takav scenarij bio bi samo nastavak one navodne Putinove rečenice upućene Grefu na zajedničkom ručku s hrvatskom predsjednicom: “Riješi to, ne budi škrtica”.
Mi, naravno, ne možemo znati je li se to doista tako dogodilo ili je Sečin, kao što bi to napravio i svaki drugi vrhunski menadžer, prepoznao dobru priliku za svoju kompaniju. Rosnjeftov ulazak u Hrvatsku bio bi, naime, i Rosnjeftov (ruski) dolazak na Jadran, dio Mediterana koji im danas nedostaje. Kako bilo, Sečinova ponuda Vladi objavljena je isti dan kada je stigla i konačna potvrda izgubljene arbitraže s MOL-om. Rosnjeft je kao i Sberbank hibridna kompanija, dionice mu kotiraju na burzi, ali većinski udio kontrolira ruska država.
Ništa od toga, međutim, nije priča o Rusima i Amerikancima i njihovoj borbi za utjecaj na Balkanu, pa onda i u EU. Ako i jest, to je tek naknadni razvoj scenarija koji je napisala loša hrvatska politika. Prvo ona koja je Ivici Todoriću prepustila da od Agrokora napravi paralelno ministarstvo razvoja (ako ne i državu u državi), a ta je započela još 1993. i nastavila se iz vlade u vladu završivši, kako se danas čini, s Vladom Orešković/Karamarko. Drugo, to je teško shvatljiv potez Vlade Ivice Račana koja je MOL-u prodala prvu četvrtinu Ine, ali je i najvećoj mađarskoj kompaniji odmah izručila upravljanje Ininim financijama, kao i pravo prvokupa pri svakom sljedećem krugu prodaje. MOL je dogovor konzumirao, a pritom je Hrvatska ostala prilično gladna.
Sve što se događa ovih dana u sabornici brutalan je nastavak te loše politike. Umjesto da svim silama, serijom rješenja boljih od Vladinih, podrži proces izbavljenja hrvatske ekonomije od Agrokora, dosad vjerojatno kvalitativno najslabiji saziv Sabora čvrsto je odlučio srušiti prvu Vladu koja je smogla hrabrosti oduprijeti se Ivici Todoriću. Vlada mu u tom poslu, što je teže shvatljivo - jer za razliku od Sabora, Vlada smo imali i lošijih - uspješno pomaže neuvjerljivom komunikacijom s javnošću i nepotrebnim skrivanjem javno dostupnih dokumenata. Ukratko - muljanjem.
Ugovor o roll upu nije ugodan, donosi kontroverze u ionako isforsiran zakonski okvir spašavanja Agrokora, ali vjerojatno je mogao biti bolje ispregovaran. Problem s time, kao i s MOL-om, nije međutim nastao danas. Sve naše vlade znale su da Agrokor raste brže od svojih mogućnosti. Nijedna nije pripremila zakonski okvir koji bi onoj vladi koja će biti tu u trenutku kraha omogućio brzu akciju spašavanja i sanacije posljedica. Kada već nisu imale hrabrosti zaustaviti Todorića, koji je, za razliku od njih, znao što hoće napraviti - najveću kompaniju u regiji - ništa ih ne može opravdati da davno prije kraha nisu u ladicu spremile zakonski lijek za kriznu situaciju.
U tom procesu nitko ne smije zaboraviti da, za razliku od Ine, koja je dijelom u vlasništvu države, Agrokor nikada nije bio državna kompanija. Za razliku od državnih i javnih tvrtki, čiji su vlasnici porezni obveznici, privatne kompanije imaju u svojem poslovanju i pravo na diskreciju. One za svoje rezultate odgovaraju samo svojim investitorima, a to su, svidjelo nam se ili ne, osim dioničara Agrokorovih kompanija i od roll upa apstinirajućih PBZ-a i Sberbanka, danas i potpisnici ugovora o roll up kreditu.