SUMNJIVO LICE

Tko će čuvati svijet nakon što je otišao Claude Lanzmann

REUTERS

Petog dana mjeseca srpnja u Parizu je u devedeset i trećoj godini života umro Claude Lanzmann. Sin francuskog veterana Prvoga svjetskog rata, Židov, koji se još kao tinejdžer priključio pokretu otpora, gdje je od oca naučio neke najvažnije stvari o partizanskoj borbi, o životu i o ljudima. Otac ga je, kako je kasnije pisao i govorio, poučio zdravom nepovjerenju u ljude i aktivnom pesimizmu. Ovo će se, vjerojatno, završiti loše po nas, ali dužnost nam je da se borimo. To je temelj naše ljudskosti.

Poslije rata upisuje filozofiju na Sorbonnei, ali već 1947. nastavlja studije u Tübingenu. Kad su ga upitali kako je mogao ići u Njemačku, odgovorio je da to za njega nije predstavljalo nikakav problem, jer on je, kao partizan, Nijemce pobijedio, nije bio njihova žrtva. Njemačka ga je privlačila kao domovina europske filozofije, ali u isto vrijeme se počinje baviti Holokaustom.

Bio je oduševljeni sartrovac, ponesen njegovim kultnim esejom “Razmišljanja o židovskom pitanju” (prevedenim i objavljenim lani u Hrvatskoj, kod Meandra, ali bez ikakvog medijskog odjeka, prikaza, kritike…), koji je temelj poslijeratne europske misli o neusporedivom njemačkom (europskom, hrvatskom…) zločinu nad Židovima. Kasnije će se zbližiti sa Sartreom, postati urednik njegovih “Les Temps modernes”, ali i, što je tabloidima zanimljivije, i što je početkom ove godine retematizirano aukcijom međusobnih ljubavnih pisama, ljubavnik Sartreove životne družbenice Simone de Beauvoir. S njom će ostati punih sedam godina, ali će prijatelji biti sve do smrti.

Filmom se počinje baviti tek 1973, kada snima dokumentarac “Zašto Izrael”. S Lanzmannom i započinje svojevrsna navada unutar francuske, a možda i zapadnoeuropske kulture, da pisci i filozofi snimaju filmove, filmske eseje, dokumentarce, pa i cjelovečernje igrane filmove. Iste godine kreće u nešto što će vrhuniti dokumentarnim filmom “Shoah”, što će ga sasvim zaokupiti u sljedećih dvanaest godina i što će promijeniti ne samo Claudea Lanzmanna, nego i svakog čovjeka koji odgleda tih devet i pol sati filma. “Shoah”, dovršen 1985, realiziran je zahvaljujući njemačkom WDR-u.

U tom filmu nema niti jednog arhivskog snimka. Koliko se sjećam, a sigurno se dobro sjećam, u njemu ne vidimo kukasti križ. Nema lica Adolfa Hitlera, nema brutalnih scena nasilja, ljudskog zla ili patnje. Izmjenjuju se kadrovi svjedoka, koji vrlo često govore poljski, s kadrovima Lanzmanna - tada još uvijek vrlo naočitog, pravog frajera - i njegove prevoditeljice. Snimano je tako da najprije ispratimo monolog na poljskom, pa prijevod na francuski - koji onda, eventualno, biva titlovan na neki treći jezik. Diskretno se, preko svjedočenja, povremeno nižu sekvence iz današnjeg Sobibora, Treblinke, Auschwitza, snimci istočnoeuropske poljske sirotinje, nekih zabačenih željezničkih postaja na istoku.

U filmu su dvije vrste svjedoka: čudom preživjeli logoraši, današnji američki, izraelski, francuski, australski, latinoamerički rezidenti, te Poljaci, uglavnom seljaci, obični katolici, još uvijek aktivni željezničari, strojovođe, ratari čija su polja u prvom susjedstvu logora smrti. Lanzmann razgovara i s jednima i s drugima. Obično je tu i prevoditeljica. Vrijeme je to kada se još pušilo, pa ih vidimo kako povremeno u kadru pale cigaretu. Jednog seljaka, koji je 1942. gledao prve transporte varšavskih Židova, Lanzmann pita je li se, kad ih je vidio, uplašio što će biti s njima. Čovjek se najprije iznenadio, a onda je, mudar seljak, odgovorio poslovicom: “Kada se ja porežem, nikog drugog ne boli!” “Shoah” je film koji upravo o tome govori: kada se ja porežem, nikog drugog ne boli.

Ništa što je ikada snimljeno nema, niti može imati, tako snažan učinak na gledatelja kao ovaj film. Zato što Lanzmann snimajući i montirajući svjedočenja, snimajući predjele, onakve kakvi oni danas jesu, u dugom nizu godina diskretno bilježi ne samo svoj, nego i preobražaj svojih svjedoka. A tu ispred filmskog platna, ili ispred ekrana, u devet i pol sati “Shoah” odvije se preobražaj njegova gledatelja. Ovaj film nikoga ne učini boljim, ne učini ga ni odgovornijim, ali ga, a to je ipak najvažnije, učini svjesnim i prisutnim.

Najpotresnija, a možda i najvažnija scena, odvije se u trenutku kada Jan Karski doživi svojevrsni emocionalni slom ispred kamera. I pobjegne da se sabere. Jan Karski bio je oficir predratne poljske vojske, izbjegao je strijeljanje u Katynu tako što se predstavio kao civil, i odmah zatim pristupio pokretu otpora. Bio je ludo hrabar, jedan od onih za koje se čini da imaju led umjesto srca, i od 1942. sudjelovao je u misijama obavještavanja zapadnih saveznika o onome što se zbiva u Poljskoj, o koncentracijskim logorima i o Holokaustu. Jan Karski je, pored svega drugog, ušao i živ izašao iz Varšavskog geta. Ako je u našem dvadesetom stoljeću postojao svetac, zvao se Jan Karski.

Kamera ga je snimila i kako se vraća. U tamnoj dubini sobe sjedio je Claude Lanzmann i pušio. Razgovor je mogao biti nastavljen. Karski je svjedočio s ledom u srcu. U tom trenutku, i u tom filmu, najodgovorniji čovjek za stradanje milijuna ljudi zvao se Jan Karski, koji je najviše od svih ljudi pod nebeskom zvijezdom učinio da masakr bude zaustavljen. Za razliku od onih prostodušnih poljskih seljaka, koji uglavnom nisu učinili ništa, on je osjećao svoju odgovornost.

Claude Lanzmann je u tekstu “Politika filmskog predstavljanja Holokausta” napisao ovo: “Kada se Holokaust stvarno završava? Da li se završava zadnjim danom rata? Da li se završava stvaranjem Izraelske države? Ne. Traje i dalje. Ovi događaji su takvog formata da nikad neće stati razvoj njihovih posljedica…” Kada sam ovo prvi put pročitao, nisam razumio o čemu on govori. I što to, zapravo, znači da Holokaust nije završio i da se nikada neće zaustaviti razvoj njegovih posljedica? Neka o tome svatko za sebe misli. U njegovom će filmu gledatelji uzalud svoje moralno utočište tražiti u preživjelima. Iznad jednog, koji svjedoči kako su 1944. morali rukama, bez ikakvog alata, iskopavati pogubljene u prethodne tri godine, e da bi ih se zatim spalilo, sjedi mlada djevojka, možda njegova kći, i puši.

Ona izgleda kao dijete cvijeća. I onda je on u posljednjem iskopanom rovu našao svoje bližnje, poslagane jedno uz drugo. Zima je bila hladna, nisu se stigli raspasti. U tom čovjeku, kao ni u njegovoj kćeri, nema utočišta za nedužne. Ako nas tu ima, a mora nas biti, mi smo oni poljski seljaci i željezničari. Ona smo žena, stanovnica današnjeg Auschwitza, koji se zove Oświęcim, a nekad su ga u golemoj većini naseljavali Židovi, što na pitanje o tome gdje su nestali ti ljudi, odgovara da su negdje raseljeni. To smo mi.

Mnogo ih je pokušavalo snimati filmove po uzoru na Claudea Lanzmanna. Uglavnom bezuspješno. Zbog arhivskih snimaka, sentimentalnih zaključaka i pouka ili zbog sasvim neprimjerene narcisoidnosti, sasvim je svejedno zbog čega. Negdje sam jednom pročitao kratki ulomak, ne znam iz čega je izrezan, u kojem Lanzmann razotkriva kako je kao gimnazijalac mirno gledao i nije učinio ništa dok su njegovi školski drugovi, većinci i antisemiti, maltretirali dječaka kojeg su zvali Levi. Kad su ga poslije pitali zašto to radi, zašto to sad govori, rekao je - zbog istine.

Dok je Claude Lanzmann bio živ, svijet je mogao živjeti u sigurnosti. Netko je vidio ono što se oko nas zbiva.

Izdvajamo