VIJESTI IZ LILIPUTA

Tranzicija je završila. Uskoro počinje četvrti čin Glembajevih

Zagreb, 200317. Ivica Todoric napusta frizerski studio i ulazi u automobil.
Na fotografiji: Ivica Todoric.
Foto: Tomislav Kristo / CROPIX
Tomislav Krišto / CROPIX

Postoji jedan fenomen za koji bih rekao da je karakterističan za moju generaciju, generaciju koja je točno pola života provela u socijalizmu, a pola u kapitalizmu. Svi smo, naime, kako su godine išle dalje počeli otkrivati Krležu. Pisac koji je za nas bio podrazumijevano važan, ali prašnjav i zapravo dosadan klasik najednom nam je na nekoj točki života postao relevantan i živ. Ta mijena dogodila se onog časa kad smo stvarno, s obje noge, zagazili u kapitalizam.

Tijekom osamdesetih studirao sam u Zagrebu književnost i - naravno - kao student čitao Krležu. Volio sam njegovu poeziju, pokoju ranu dramu i genijalne “Balade”. Ali, ni Krležini romani ni glembajevski ciklus tada mi nisu značili ništa. Bili su mi daleki i kulturno, i lingvistički, i regionalno, i generacijski. Mediterancu iz socijalističke višekatnice, formiranom na Scorseseju, Tomu Waitsu i Tomislavu Iviću doista ništa nisu mogle značiti sapuničaste preljubničke peripetije koje su se odvijale među visokom K.u.K. buržoazijom u jednom nestalom imperiju, nestaloj ekonomiji, nestaloj klasi koja je govorila nestalim jezikom koji napola nisam razumio. Krleža je - bar meni - u tom času bio “suvremen” koliko i Marulić.

Nekako baš u to doba kad sam u Zagrebu studirao, Antun Vrdoljak je po “Gospodi Glembajevima” napravio film. Taj film nastao je u vrijeme kada je socijalizam već bio u terminalnoj krizi i kada se, zapravo, svima popeo na vrh glave. Ideja kapitalizma tada je za većinu naših ljudi bila ideja talijanskih kuhinja i cipela iz Trsta, a Vrdoljakov film bio je žudnja za tim i takvim svijetom s onu stranu Ponte Rossa. Berlinski zid netom je trebao pasti, a iz Vrdoljakovih “Glembajevih” isijavala je čežnja za paralelnim svijetom “pravog” kapitalizma koji smo mogli imati, ali nam je uskraćen. Nije se Vrdoljakov film puno bavio ni glembajevskim “prvim milijunom”, ni zaklanim kranjskim zlatarom, ni Fanikom Canjeg. Umjesto toga kasnokomunistički “Glembajevi” parili su oči na pokućstvu, haljama i interijerima, a Badel je kao “product placement” uz film čak pustio i posebno dizajniran vinjak u boci od brušenog stakla. Vrdoljakov film - kao, uostalom, i Krležin tekst - govorio je o Hrvatskoj u kojoj postoji ono što tada nismo tako zvali, ali ćemo poslije zvati mitom o dvjesto obitelji. No, kod Vrdoljaka ideja 200 obitelji nije bila distopija, negativno ili zloslutno proroštvo. Naprotiv - ona je bila utopija, uljepšana fantazija o tome kako smo otmjeni i civilizirani bili, ili - bolje - kako BISMO otmjeni i civilizirani bili da nije došla ‘45. i razvlastila naše “glembaye” politički i ekonomski. “Glembajevi” su bili film koji je maštao o tome kako smo mi bili fini prije komunizma, ili kako bi bili fini da ga nije bilo. Takve će filmove poslije raditi drugi, pa i Srbi (“Montevideo”), a “Glembajevi” su bili rodonačelnik te filmsko-političke fantazije.

A onda su došle devedesete, pa dvije tisućite, a hrvatski se postkomunizam počeo odvijati po dramaturgiji onog židovskog vica: ako želiš nasmijati Boga, samo mu ispričaj svoje planove. Planovi su se, naime, počeli ispunjavati, želje uslišavati, no ispada da nam se to baš i nije posve svidjelo.

Hrvatska je, ukratko, ušla u kapitalizam, kapitalizam koji se od dvjesto obitelji smežurao na dvadeset, a kolega Vresnik prošlog je tjedna izračunao kako ih danas ima jedva deset. A kako smo u kapitalizam ulazili nazbilj, a ne samo nahvao, najednom nam Krleža više nije bio izlika za dizajnirane konjake i klasni kič. On se počeo događati kao “remake”. Prvo smo prošli deset krvavih godina. Potom je poput Freddya Kruegera iz kripte izletio hrvatski bog Mars. Konačnom petrifikacijom hadezeovske sudske, ekonomske i sportske elite dobili smo remake “Na rubu pameti”. A onda je, s Orbanom i Karamarkom, konačno na red stigao “Banket u Blitvi”. Cijeli prostor od Litve do Skoplja polako se pretvarao u remake davnog Krležina fikcionalnog toponima.

U tom zombijevskom oživljavanju mrtvih, prašnjavih klasika oživjeli su, dakako, i “Gospoda Glembajevi”. Drama koje je na mrtvom jeziku govorila o mrtvim ljudima mrtvog imperija oživjela je točno određenog dana i sata. Oživjela je - pamtim da sam u ovoj kolumni to u nekoliko navrata napisao - onog trenutka kad se vlasnik Agrokora Ivica Todorić uselio u Kulmerov dvorac. Najveći hrvatski poduzetnik uselio se u dvorac koji je pripadao jednom od malobrojnih relikata austrougarske gospoštije. Uselio se u dvorac udaljen stotinjak metara od Kulmerovih livada, gdje se taman pred Veliki rat Krleža prvi put ozbiljno zavadio s Titom zbog stanja u SSSR-u. Uselio se u dvorac koji je na istoj autobusnoj liniji s rezidencijom Nad lipom, mjestom gdje je kutak svila barunica Castelli. Ono što je 1988., kad Vrdoljak snima film, bilo parenje očiju i klasna kič-fantazija, postalo je stvarnost. Pred našim se očima stvorila velika obitelj iz velikog dvorca zbog čijeg bi se sloma mogla protresti zemlja.

Neki dijelovi “Glembajevih”, doduše, i dosad su se kao remake pojavljivali u hrvatskom mladom kapitalizmu. Vidjeli smo kako su 90-ih današnji kapitalisti u ratu “klali kranjske zlatare” i na rubu kriminalnog podzemlja stjecali prvi milijun. Vidjeli smo kako je Horvatinčić - i sam nerealizirani Glembay, koji je kao aristokratski znamen sebi smislio čak i grb s pčelom - zgazio svoje “fanike canjeg” u akvatoriju Primoštena. O Danielijevima i Castellijevima hrvatskog “celeb” sazviježđa izvještavali su i dosad celebrity prilozi. Ali, sav taj svijet tranzicijskih Silberbrandta, Fabriczyja i Baloczanszkyh izgledao je još uvijek kao ljupki bonsai, umanjena verzija prave glembajevštine. Imali su oni i jahte, i hvarsku rivu, i Carpe Diem i japanske restorane, ali za prave “Glembajeve” nedostajao im je treći čin. Treći čin, u kojem veliki kapitalist naveliko pada, a taj je pad tako velik da se od njega trese cijela zemlja.

Sad smo taj treći čin dobili. S potresom Agrokora i s Todorićevim vjerojatnim padom, “remake” je potpun. Točno 88 godina nakon što su praizvedeni, “Glembajevi” su se prvi put u Hrvatskoj stvarno dogodili. Tranzicija je time završila.

Taj treći čin - to je moment u kojem smo upravo sada, dok ovo čitate. Fabriczy i Leone su na telefonu, razgovaraju s direktorom Trgovačke banke, u panici analiziraju poslovanje Glembaya Ltd., a sa svakim razgovorom pasiva raste dok dug probija stropove milijuna. Razlika je samo što je u drami Ignjat Jacques Glembay mrtav, a u našoj je verziji još živ. No, čak i ako je on u zbilji živ - budimo iskreni - svi se prema njemu ponašaju kao da je mrtav. Čovjek koji je do jučer bio za medije bezuvjetno nevidljiv, kojega se nisu usudili taknuti ni ministri, ni biskupi, ni novine, ni HTV, sada je najednom posrnuli “celeb” kao svaki drugi, ništa bolji ili gori od Grdovića ili Vlatke Pokos. Novine ga fotografiraju dok se šiša i hrani golubove, a analitičari, bankari i ministri komadaju i preslaguju Glembay Ltd. Kao da vlasnika tu ionako više nema. Jer, vlasnik je “bivši”, a prema “bivšima” se naše društvo uvijek ponaša isto, bili oni ekonomski ili politički bivši, bili oni Đilas ili Vicko Krstulović, Sanader ili Jadranka Kosor. Ivica Todorić u 24 je sata postao samo jedan od takvih “bivših”: sablast u vlastitom, velikom dvorcu.

Sjednite, zauzmite mjesto, uzmite kokice. Predstava počinje. “Glembajevi” teku pred vama, ali taj film koji gledate nije onaj Vrdoljakov iz ‘88., film u kojem su Glembajevi bili tek dokaz tisućljetne hrvatske uljudbe, te izlika za plasman vinjaka u zelenoj boci. O, ne! Drukčiji su ovo “Glembajevi”, vjerujte mi. U ovim “Glembajevima” noć je duga, telefoni zvone i zuje, pasiva raste sa svakim razgovorom, a sutra ili prekosutra, kad se vijest dozna - stižu posljedice.

Tim posljedicama danas se u staklenim zagrebačkim neboderima bave bankari, menadžeri i ministri. Sutra, ili najkasnije za koji mjesec, te će posljedice zapahnuti Ilok i Kneževo, Mitrovac, Topolik, Principovac i Kneževe Vinograde, a na što će to tada tamo sličiti, nikome pod milim bogom nije jasno. Tog četvrtog čina, tih posljedica, ‘88. u Vrdoljakovu filmu nije bilo. O njima se u tom filmu 1988. nije govorilo. O tom se, općenito, 1988. nije govorilo. Ali, danas znamo više jer smo od 1988. ponešto naučili. Danas znamo da Glembajevi uvijek imaju i četvrti čin. A taj se četvrti čin - za promjenu - ne događa u dvorcu.

Izdvajamo