Puno se vremena posljednjih dana troši na to da se ukine, a onda još, ako je ikako moguće, da se ukidanje logično argumentira, ta dosadna odredba prema kojoj neizglasavanje lokalnih proračuna automatski ruši i gradonačelnike.
Ta se gnjažava, to demokratsko pretjerivanje, na sreću brojnih političara, a sigurno na štetu građana, u povijest ispraća uz objašnjenje da je to bila nerazumna smetnja onome što je trenutačno srednji smjer politike, a to je famozno "normalno i neometano funkcioniranje vlasti".
Pod normalnim funkcioniranjem vlasti smatra se, recimo, da se u Osijeku udruže najljući neprijatelji HNS i Most samo da bi se mogla konzumirati vlast, ili da se u Splitu sjedine Kerum i Opara samo da ne propadne prilika za podjelu plijena, ili da se u Zagrebu Bandić podčini Hasanbegoviću kako ne bi iznevjerio sve koji očekuju sudjelovanje u upravljanju glavnim gradom. Ili, uostalom, da se na državnoj razini malo pokuša s Mostom, pa ako ne ide - s HNS-om, pa ako i tu zapne, već će se nešto riješiti samo da, ne daj Bože, ne bude novih izbora.
A kad se kaže neometano funkcioniranje vlasti, tada se, pretpostavljamo, misli na to da njeni brojni obnašatelji tijekom mandata ne bi bili izloženi pretjeranoj, nepotrebnoj, dekoncentrirajućoj kontroli, da njihove odluke, planove i budžete ne bi stalno netko podvrgavao provjeri i preispitivanju, da im klimava većina ne bi stvarala pritisak zbog kojeg se onda ne bi osjećali komforno na svojim funkcijama.
Ukratko, trend je da se malo-pomalo otklanjaju sve zapreke jednom rasterećenom, bezbrižnom, dogovornom vladanju državom i svim bitnim lokalnim jedinicama, ali da se to nipošto ne prikaže kao reduciranje demokracije nego, baš naprotiv, kao njeno snaženje i učvršćivanje.
Neka nova varijanta Hitroreza.
To užurbano širenje prostora za transstranačke i transideološke dogovore i otklanjanje zapreka ovoj vrsti nagodbenjačkog upravljanja državom i ključnim gradovima danas predvodi HDZ, ali je teško uočiti koju to dugoročnu korist ovoj stranci može donijeti sistematsko brisanje granica između stranaka, ideologija i politika po cijenu obaveznog i trenutačnog vladanja ili sudjelovanja u vlasti. Što je, doista, karakter i budućnost HDZ-a kad se konačno ukuha taj kompot sastavljen od Plenkovića, Jandrokovića, Stiera, Prgometa, Brkića, Bandića, Keruma, Čačića, Jambe, Ferenčaka, Vrdoljaka, Štromara, Kolinde Grabar-Kitarović, Hasanbegovića i Šeksa?
Vladajuće većine u općinama, gradovima, županijama i državi počinju se sve češće i sve manje zapaženo formirati mimo volje građana-birača, to jest građanima usprkos.
To je možda ipak veći problem za razvoj društva od toga da čak i sto raznih načelnika godišnje padne jer im, eto, ne može proći proračun.
Naime, činjenica da oni padaju podrazumijeva barem postojanje nekog temeljnog konflikta, sukoba razmišljanja, koncepcija, sudara ideja, možda i interesa, svakako neke rasprave, polemike.
A to da su vlasti naizgled stabilne iako ih čine protuprirodno različite stranke i nespojivi pojedinci koje nijedan birač nikad ne bi sastavio, to govori da u tako formiranim izvršnim tijelima nema previše toga što je u srodstvu s demokracijom - ni kritičkog razmišljanja, ni kontrole, ni veze s javnim interesom, ni dosluha s biračima.
Ova era dogovaranja, koja će omogućiti HDZ-u ne više da vlada i upravlja nego samo da bude predvodnik jednog širokog, kolektivnog vladanja i upravljanja, nešto je najneobičnije što je Hrvatsku zadesilo u posljednjih deset godina.
U toj eri najmnogoljudniji i gospodarski najvažniji dio Hrvatske, Zagreb, postaje talac u suštini marginalnog i ekstremnog projekta, a državu prekriva novi plimni val političkog uhljebljivanja i kadroviranja. Pod taj, za očekivati je, nažalost, kvalitetan i dugovječan, kišobran sakrit će se i umrtviti značajan dio, teoretski rečeno, političke opozicije. Jedan važan, velik, povijesno i budućnosno značajan grad, Split, sljedećih godina vodit će po svemu karikaturalan duet Opara - Kerum, tandem koji može poslužiti kao maskota ovog modela vladanja i ove ere politike: nije bitna ideja, nisu bitni principi, nije bitan svjetonazor, nisu presudni ni programi - važna je "stabilna većina".
U toj eri razvija se, međutim, ključan i ogroman sukob interesa između građana i sadašnje političke srednje struje: građanima je važna što lakša smjenjivost političara, a sad je tendencija upravo prema što težoj smjenjivosti.
Ta sve teža smjenjivost osigurava se ne samo zapasavanjem tako širokih saveza, čak i ako nisu u pitanju formalne koalicije, nego i konkretnim zahvatima u zakone, poput ovog s nesmjenjivošću gradonačelnika. Nema tko se već dosad nije našao zainteresiranim brzo, jedva čujno i zadovoljno ušuljati u tu sigurnu mrežu HDZ-ova širokopojasnog upravljanja Hrvatskom, od Neretve do Međimurja, od Splita do Osijeka, od ljevice do desnice. Pitanje je samo trenutka kad će se i Most nanovo i naširoko uključiti.
Takva čudnovata konstrukcija nekome se sada može svidjeti kao garant privremene stabilnosti, ali za dugoročnu posljedicu imat će, sasvim sigurno, snaženje protusistemskih stranaka i pokreta, jačanje nesigurnosti, usitnjavanje političke scene - dakle sve ono protiv čega se sada tobože bori ovakvim "okrupnjavanjem".