WASHINGTON MAIL

Uhvatiti se u koštac s rastućom Kinom

U.S. President Donald Trump takes part in a welcoming ceremony with China's President Xi Jinping at the Great Hall of the People in Beijing, China, November 9, 2017. REUTERS/Damir Sagolj
Damir Sagolj / REUTERS

Dok Rusija ostaje neposredna prijetnja sigurnosti Zapada, Kina predstavlja obuhvatniji, dugoročni izazov zapadnim interesima. SAD i Europa trebaju razvijati korisne ekonomske i sigurnosne sporazume s Kinom kako bi izbjegli izazivanje konkurencije koja bi iscrpila resurse i potaknula sukobe. Kina brzo postaje utjecajna ekonomska sila u Europi jer je Rusija sustavom sankcija i ekonomijom u padu isključena s kontinenta. Dok je Moskva zaokupljena prijetnjama svojim susjedima, kineski se biznis širi europskim Istokom i Srednjom Azijom te kupuje milijarde dolara vrijednu imovinu u bivšim ruskim dominioma. Njezina inicijativa “Pojas i put” uključuje izgradnju moćne trgovačke i transportne trase koja povezuje Kinu s Europom. Kineske investicije izvan zemlje usredotočuju se na infrastrukturu, energiju, minerale i proizvodnju. Kineska inicijativa “Rastuća Europa” dosad je otvorila urede u više europskih glavnih gradova i pokrenula fond od deset milijardi dolara za financiranje obnove željezničkih pruga, mostova, tunela i autocesta. Kina gleda na zemlje poput Rumunjske, Bugarske, Bjelorusije i Ukrajine kao na industrijske mostobrane za ulazak u Europu, mjesta gdje je rad jeftin, a pristup europskom tržištu se sve više otvara. Dok Rusija nema puno ponuditi europskom Istoku, osim opskrbe energijom uz političku ovisnost, Kina obećava rast ulaganja, razvoj i trgovinu bez imperijalnih pritisaka. U toj jednadžbi Rusija će postati izvor sirovina za Kinu, a u ne tako dalekoj budućnosti Peking bi mogao naseliti i pripojiti velike dijelove Sibira i ruskog Dalekog istoka. Mimo Europe, Kina i SAD ubrzano marginaliziraju Rusiju jer postaju sve snažnije međusobno povezani, ekonomski i geopolitički. Ruska je ekonomija samo petina kineske ili američke. Tehnološki, ubrzava se jaz između Kine i Zapada s jedne strane te Rusije s druge. Kina je najvažniji izvoznik dobara u SAD i treći uvoznik američkih proizvoda. Ukupna trgovina među njima premašuje pola bilijuna dolara. Kina je najveći kupac ruskog izvoza (prvenstveno sirove nafte) i prvi dobavljač dobara Rusiji. Ali, ta je ovisnost jednostrana. Ukupni promet između dviju država predstavlja samo dva posto kineske trgovine s drugim zemljama. Politika Kremlja temelji se na pogrešnoj premisi da se pogoršanje veza između Rusije i SAD-a može kompenzirati savezom s Kinom. U stvarnosti, Moskva nije u poziciji da diktira Pekingu ili ga okreće protiv Zapada. Nitko u kineskoj administraciji ne predviđa rusko-kinesku uniju. Kineski će rast također vojno zasjeniti Rusiju u projekciji moći, a mogao bi biti sve veći izazov Washingtonu. No, dok Peking igra sve važniju ulogu u međunarodnoj sigurnosti, za razliku od Rusije, ne konfrontira se izravno sa SAD-om, nego traži korist od suradnje. Sjeverna Koreja bit će važan test ovih sigurnosnih bilateralnih odnosa jer i Washington i Peking nastoje riješiti problem bez sukoba. Peking bi mogao tražiti određene trgovinske ustupke od Washingtona u zamjenu za pritisak na Pjongjang zbog njegova programa nuklearnog oružja dok Rusija nema stvarnog utjecaja u regiji. Washington se mora prilagoditi rastu Kine jer nije u poziciji da ga preokrene. Optužiti jednostavno Kinu za “predatorsku ekonomiju”, kao što je izjavio predsjednik Donald Trump, može biti kontraproduktivno. Umjesto toga, SAD treba ponuditi pozitivniju formulu za ekonomsku integraciju u pacifičkoj regiji u kojoj Amerika ne isključuje samu sebe. Mnogi su kineski trgovinski i ulagački modeli ponašanja problematični i postaju sve drskiji za predsjednika Xi Jinpinga. Primjerice, Peking nameće embargo nekim vladama kako bi ostvario svoje diplomatske ciljeve, prakticira restrikcije pristupu tržištu, subvencionira velike državne kompanije, što za posljedicu ima nepošteno tržišno natjecanje sa stranim tvrtkama, financira obrasce infrastrukturnih projekata koji opterećuju zemlje primateljice neodrživim dugom i bavi se krađom intelektualnog vlasništva.

Usto, Peking želi dominirati ključnim industrijama poput robotike, zrakoplovstva i biotehnologije. SAD i Europa se moraju zaštititi od nekih politika Kine, prije svega koristeći procedure Svjetske trgovinske organizacije (WTO) kako bi doveli u pitanje ilegalne kineske subvencije ili politike prisilnog prijenosa tehnologije. Ipak, ne može se svekoliko kinesko ekonomsko ponašanje odbaciti kao grabežljivsko. Naime, azijske zemlje traže pristup golemu kineskom tržištu te njezinoj tehnologiji i kapitalu kako bi poduprli razvoj infrastrukture. Nažalost, Trumpova je administracija izgubila moćno sredstvo odbacujući regionalni sporazum o slobodnoj trgovini, Transpacifičko partnerstvo (TPP), a nije uspjela zamijeniti ga vjerodostojnom regionalnom trgovinskom strategijom. Ta se odluka temeljila na ispraznoj nadi da se mogu ispregovarati bilateralni sporazumi, iako nekoliko azijskih država za to nije zainteresirano. Rezultat će jednostavno ograničiti američki pristup rastućim tržištima. Rast Kine naštetit će Rusiji brže nego Zapadu. Kako bi obranila svoje euroazijske ambicije, Moskva može proizvesti novi rat na Južnom Kavkazu kako bi ograničila kineske transportne koridore koji obilaze i izoliraju Rusiju. Vojni potez koji bi podijelio Gruziju te uspostavio koridor do Armenije, bliskog ruskog saveznika, učinkovito bi odsjekao Azerbajdžan, Srednju Aziju i Kinu od izravne kopnene veze s Europom. To bi ojačalo nastojanja Kremlja da kontrolira transportne i komunikacijske veze Europe i Kine. No, to bi moglo izazvati i regionalni rat u koji bi se mogle upetljati sve tri velike svjetske sile.

Izdvajamo