PIŠE ANTO MIKIĆ

Važno je da se borimo protiv isključivosti, nasilja i osvete

    AUTOR:
    • Anto Mikić

  • OBJAVLJENO:
  • 31.07.2016. u 16:59

Reuters

Samovoljno traženje krivaca za terorističke napade i primjena sile sigurno ne bi riješili prijetnju Europi, upravo suprotno: teroristi bi dobili nove borce i dokaz da je njihova borba opravdana jer su stali u obranu svoje ugrožene braće

Koje li samo suprotnosti! Dok na istoku Europe, u poljskome Krakovu, stotine tisuća mladih Europljana i njihovih vršnjaka sa svih strana svijeta zajedno mole, slave život i slušaju papu Franju kako ih podučava vjeri, miru i djelotvornoj ljubavi, u nekim drugim poznatim i manje poznatim kampovima i okupljalištima iste te Europe neki njihovi drugi vršnjaci slušaju “propovijedi” i prolaze obuke na kojima ih se uči kako što uspješnije posijati smrt i strah među “nevjernicima”, pa i po cijenu vlastite smrti. Istini za volju, nedavno ubojstvo francuskoga svećenika Jacquesa Hamela u gradiću Saint-Étienne-du-Rouvrayu, koje su počinila dvojica tinejdžera, predstavlja ozbiljan izazov i kršćanskim zajednicama Zapada. Premda ni neki raniji napadi na europskom kontinentu nisu bili manje okrutni i ciljani, simbolika poruke koju sa sobom nosi teroristički napad na ostarjelog svećenika - usred crkve, za oltarom, u vrijeme najsvetijega kršćanskog obreda! - uvelike premašuje njihov doseg. Ne čudi, stoga, što je taj napad izazvao ne samo strah mnogih europskih kršćana - u čijem mentalnom kodu prostor crkve i vrijeme molitve i dandanas, unatoč sve manjem prakticiranju vjerskih obreda diljem Europe, simboliziraju prostor sigurnosti i utočišta pred opasnostima “vanjskoga svijeta”, pa čak i neki pravni sustavi još uvijek priznaju institut tzv. crkvenoga azila - nego je on kod mnogih kršćana, nesumnjivo, pobudio i svojevrsni zaštitnički, ako ne čak i osvetnički poriv.


Ako ovo nije jasan dokaz kako se kršćani moraju početi aktivnije i odlučnije braniti od prijetnji i napada kojima su izloženi, onda nam - dade se iščitati iz istupa mnogih u privatnim razgovorima i porukama kojima i sam ovih dana svjedočim, a još više iz rasprava po virtualnim prostorima komunikacije - prijete poraz, pokoravanje i nestajanje.


Ni ti porivi, kao ni spomenuti istupi, nisu ni čudni, ni neočekivani, pa ih ne treba niti osuđivati. Osim što su ljudski razumljivi, oni nisu sasvim lišeni čak ni kršćanskih korijena. Jer, premda jest religija mira, kršćanstvo u svome nauku ipak ne odustaje u potpunosti ni od zakonite obrane, pa ni od “pravednoga rata”. Pa je nerijetko i u prošlosti posezalo za vojnim sredstvima kako bi obranilo i zaštitilo najviše vrednote do kojih mu je (bilo) stalo. No - a to je ono na što ovih dana često zaboravljaju i mnogi kršćani - da bi upotreba sile bila moralno ispravna i opravdana, moraju se zadovoljiti (u Katekizmu Katoličke crkve čak i vrlo precizno opisani) strogi uvjeti, od kojih su najvažniji: iscrpljivanje svih drugih mirnih sredstava, izbjegavanje opasnosti još većeg nasilja i stradanja te izglednost da će upotreba sile biti učinkovita u sprečavanju daljnjeg nasilja. I, uza sve to, procjena o ispunjenju tih preduvjeta nije prepuštena samovolji pojedinaca, nego zakonitim vlastima.


No, čak i oni kojima katolički nauk nije baš mjerodavan putokaz u formiranju vlastitih stavova i životnih odluka, vrlo će lako, ako samo malo dublje promisle, zaključiti kako bi neselektivno nasilje prema “muslimanima”, “izbjeglicama”, “useljenicima” i drugim “neprijateljima” bilo upravo ono što teroristi svojima napadima i žele izazvati. Samovoljno traženje “krivaca za terorističke napade” i primjena sile prema njima sasvim sigurno ne bi riješili terorističku prijetnju kojoj je Europa izložena, nego bi doveli do sasvim suprotnoga učinka: teroristi bi time dobili ne samo nove društvene skupine iz kojih regrutiraju svoje “borce”, nego i dokaz da je njihova borba od prvoga dana bila opravdana jer su zapravo stali u obranu svoje “ugrožene braće” od iskonskih neprijatelja - “križara”. A da o sasvim izvjesnom ratnom klanju koje bi moglo preplaviti Europu i ne pišem!


Ne čudi, stoga, što papa Franjo i prigodom već spomenutog puta u Poljsku, na Svjetski dan mladih u Krakovu, tako uporno odbacuje sintagmu o “vjerskome ratu”, pa i uz neslaganje nekih crkvenih prelata. Kao što ne čude ni njegovi skoro pa svakodnevni pozivi kršćanima u Europi da ne podlegnu logici nasilja i zatvaranja pred onima koji u njoj traže utočište. No, otvoreno je pitanje koliko će dugo ti Papini apeli nailaziti na razumijevanje onih kojima su upućeni. A svakim novim napadom, osobito kad se oni vrše uz zloporabu Božjeg imena na usnama i kad udaraju na same izvore europskog identiteta, njegovi će kritičari i zagovornici “radikalnijih rješenja” sve više dobivati na težini.


Tim je veća odgovornost svih vjerskih zajednica, njihovih vjernika i predvodnika da se - ma koliko neshvaćani i/ili neprihvaćani bili - uporno, jasno i glasno suprotstavljaju logici nasilja, isključivosti i “osvete”. I da, možda i glasnije negoli dosad, promiču božansku logiku mira, razumijevanja i suživota. No, najveća je odgovornost političkih vlasti europskih zemalja da, više i odlučnije negoli dosad, pronađu zajednička i učinkovita rješenja protiv terorista, ali i njihovih nadahnitelja i pokrovitelja.


Od takozvane Islamske države na prostorima Sirije i Iraka pa sve do zadnje “propovjedaonice” islamističkoga nasilja i zadnjeg kampa za obuku na europskom tlu, kojih ne nedostaje ni u našem neposrednom susjedstvu. Samo će odlučna i primjerena sila prema stvarnim izvorima i podupirateljima terora kojemu svjedočimo danas moći spriječiti eskalaciju prijetećeg - nekontroliranog, neprimjerenog i neselektivnog - nasilja kojem bismo na tlu Europe - ne dao Bog! - mogli svjedočiti sutra.

Izdvajamo