Govoreći na nedavnoj konferenciji Tržišta novca u Opatiji, guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić rekao je da HNB u svojim makroekonomskim prognozama za ovu godinu računa s prosječnom cijenom nafte od 40 dolara za barel. Vujčić to nije istaknuo bez razloga: makroekonomski gledano, cijena nafte za Hrvatsku je važna iz najmanje dva razloga: bitno određuje stopu inflacije (ili deflacije) i bitno utječe na stopu rasta bruto domaćeg proizvoda.
Poskupi li nafta osjetno, to bi, u jednu ruku, za hrvatske makroekonomske procese bilo dobro jer bi znatno ublažilo pogubnu deflaciju. Ukupnom padu cijena od 0,6 posto energija je prošle godine pridonijela s padom od 5,0 posto. Ove godine HNB računa s pojeftinjenjem energije od čak 7,4 posto i ukupnom deflacijom od minus 1,7 posto.
U drugu ruku poskupljenje nafte bilo bi štetno jer bi usporilo oporavak hrvatske ekonomije, odnosno snizilo bi stopu rasta hrvatskog BDP-a natrag prema nuli.
Naime, prvi slabašni rast BDP-a nakon šest godina recesije Hrvatska je mogla zahvaliti samo manjim troškovima za uvoz nafte i naftnih derivata i jako bi joj koristilo kada bi se taj trend nastavio, odnosno kada bi se HNB-ova prognoza obistinila. Ali, puno stvari ukazuje na to da to neće biti tako.
Za početak, samo u protekla tri mjeseca nafta je na Njujorškoj robnoj burzi poskupjela za gotovo 80 posto, sa 28 na gotovo 50 dolara za barel. Zašto? Hoće li nafta nastaviti poskupljivati unatoč globalnoj ponudi za 1,5 do 2 milijuna barela na dan većoj od potražnje i unatoč rekordnim zalihama? S kojom cijenom nafte, i posljedično svih energenata, onda hrvatska Vlada i poduzetnici trebaju računati u sljedećem razdoblju?
Da bismo mogli odgovoriti na to pitanje, trebali bismo prvo pokušati dokučiti kako će se kretati odnos proizvodnje (vađenja) i potrošnje nafte u svijetu. U najgrubljim crtama to ćemo dobiti tako da postojeću proizvodnju umanjimo za pad proizvodnje iz šejla u Sjedinjenim Državama, za očekivani pad proizvodnje zbog smanjenja kapitalnih ulaganja, za prirodni globalni pad proizvodnje i za rast globalne potražnje, a povećamo ga za novu iransku ponudu.
Prema toj “formuli”, autori bloga econmatters.com predviđaju da će do 4. lipnja ove godine nafta poskupjeti na 60 dolara. Za 12 mjeseci poskupjet će na 70 dolara, a za tri godine stajat će sto dolara za barel: bit će, dakle, dvostruko skuplja nego danas ili gotovo četiri puta skuplja nego prije tri mjeseca.
Po svemu sudeći, najsnažniji utjecaj na poskupljenje nafte ima drastičan pad proizvodnje iz šejla u SAD-u, koji traje od lipnja prošle godine, a iz šejla (nepropusnih taložnih stijena koje se u podzemlju prostiru u slojevima debelima tek par desetaka metara i koje treba hidraulički razlamati s površine) vadi se oko polovine ukupne američke proizvodnje nafte.
Većina američke proizvodnje nafte iz šejla pokriva svoje troškove tek s cijenom nafte većom od 50 dolara za barel pa je jeftina nafta u prošloj godini većinu proizvođača natjerala da zatvaraju postojeće bušotine i obustavljaju nova bušenja.
Karakteristika frakturiranih zdenaca u šejlu je da se jako brzo prazne, u samo dvije godine gotovo u potpunosti. Da bi se proizvodnja nafte iz šejla samo održala na istoj razini, treba neprekidno izrađivati i frakturirati nove bušotine, a broj aktivnih bušaćih garnitura (u naftaškom žargonu “rig count”) pao je sa 1840 u prosincu 2014. na samo 420 u travnju ove godine. Nakon povijesnog vrhunca vađenja konvencionalne nafte ili “peak oila”, sada se u Americi već govori i o “peak frackingu” ili povijesnom vrhuncu vađenja nafte iz šejla.
A potraje li pad proizvodnje iz šejla sadašnjom brzinom, upozorio je analitičar Bill James na portalu seekingalpha.com, pad raspoložive količine nafte u SAD-u bit će veći nego 1973. zbog arapskog naftnog embarga, kada je dosegnuo 1,2 milijuna barela na dan, a cijena nafte se naglo učetverostručila.
No, nema sumnje da bi fleksibilni i žilavi američki naftaši, barem što se tiče tehnologije, u nekom trenutku mogli lako i brzo nastaviti vađenje nafte iz šejla, ali usporavat će ih ekonomske nevolje: zaduženi su više od 200 milijardi dolara koje ne mogu uredno servisirati pa će, i kad cijena nafte poraste, teško naći investitore i financijere za obnovu proizvodnje.
Globalna potražnja za naftom, pritom, unatoč sezonskim oscilacijama, gledano po godinama od 1990-ih neprekidno raste. Međunarodna agencija za energiju (IEA) predviđa da će se i u ovoj godini prosječno povećati za 1,2 milijuna barela na dan, ponajviše zbog rasta potrošnje u Indiji, Kini i - neočekivano - u Rusiji.
I zalihe su u zemljama OECD-a u veljači ove godine prestale rasti pa je na raspoloženje tržišta počeo jako utjecati i svaki mali poremećaj u proizvodnji, poput onih u Nigeriji, Gani i Kanadi, koji su na početku svibnja ukupnu globalnu ponudu umanjili za milijun i pol barela na dan.
Kako se u tu sliku uklapa iransko povećanje ponude sirove nafte? Iran je povećao svoju ponudu na 3,56 milijuna barela na dan ili na razinu iz studenoga 2011., kada su mu uvedene strože sankcije, objavila je prije desetak dana IEA. No, pitanje je koliko bi mu se isplatilo daljnje povećanje proizvodnje jer i Iranu je, baš kao i Saudijskoj Arabiji, u interesu zagorčati život američkoj konkurenciji.
Ipak, jedno je sigurno: da bi se uredno zadovoljila sva svjetska potražnja, morat će opet postati isplativo i vađenje sve one “nekonvencionalne” nafte (iz dubokog podmorja, kanadskog pijeska, šejla...), čiji troškovi proizvodnje sežu i do 100 dolara za barel, i to je najniža cijena s kojom i Hrvatska mora računati. Bude li nafta jeftinija od toga, zavladat će nestašice, cijena će joj ponovno poletjeti u nebo, a globalno naftno tržište ponovno će doživjeti slom kao i 2008.